HONDA Civic 1.6 i-DTEC, Comfort - 2018 – Tomislav Veček

Pozdrav svima koji imaju volje čitati ova moja drljanja. Nekoliko ljudi me pitalo, što se ništa ne piše u zadnje vrijeme? Eto bilo je ljeto, nešto se prodavalo, nešto kupovalo, pa malo vozilo, pa eto sad kroz zimu ćemo sabrati neke od doživljaja, iskustava i podijeliti sa svijetom. Pisanje o nečemu, me vraća u doba proživljavanja toga, pa eto tako dok usred zime pišem o nekoj vožnji, doživljaju, to mi vrati osmjeh na lice, i srce zavije sa toplinom.

Ovom prilikom nećemo o izletima po zagorskim i okolnim cestama, već o novoj kobili u staji, HONDA Civic 1.6 i-DTEC. Uh, to mi je jubilarna peta HONDA u životu, neka se samo nastavi tim putem .

Prošla su 4 mjeseca od kupovine, prošlo je 10 000 km, prvi servis, stavljena zimska obuća, pa da nešto napišemo o tom vozilu. O vozilu za koje sam rekao kad sam ga prvi put ugledao da ne znam s koje je strane ružniji, a onda godinu nakon, eto ti ga na .

Većina Vas koje zanima ovaj auto već ste o njemu prolistali sve novine, prošli po internetu uzduž i poprijeko, pogledali 150 video klipova i možda već znate sve što Vas zanima. Ne znam kako je doživljaj kod Vas, ali kao da je to sve rađeno bez nekog žara, bez ljubavi, pogotovo članci u novinama. To točno vidiš da je čovjeku posao, uopće se ne trudi prenijeti neki doživljaj, neku emociju. Svede članak na 2 rečenice o mjenjaču, malo o ovjesu, uvijek najviše o prtljažniku, ne znam zašto, ali eto, prtljažnik kao da je najbitniji u svemiru. I najgore mi je, članak za „Ferrari“ je zajedno sa slikama na 2 strane, ajde molim te…

No da se vratimo temi, bilo kome zanimljivo ili ne. Krenut ću od same kupovine. Za malo je naslov članka bio „HONDA Civic 1.0 VTEC, Comfort“. O izvedbi Civica sa 1.0 motorom ste već imali priliku čitati na stranici, vozio sam ga, sve je to OK, sve 5 i uopće nisam bio razmišljao o dizelu. Nekako sam bio fokusiran na nabavku 1.0 Comforta, relativno pristupačan ima sve što treba. No cijelo vrijeme su me kopkala ta 3 cilindra i ta kubikaža od 988 ccm. Valjda pripadam onim „old fashion“ ljudima koji ne prihvaćaju nove trendove, koji im se uporno nameću, bez obzira imali ti trendovi realnog smisla ili ne. Taj trend „downsizinga“ mi je jedan od tih trendova koji mi ne leže, čemu to, koji je smisao igre?, niti su štedljiviji, niti su trajniji, niti su jeftiniji, niti stabilniji, ne znam… No unatoč tome svemu ja sam i dalje razmišljao o tom Civicu kojem manjka 1 cilindar. Srećom da ima dobrih ljudi na ovom svijetu i tako sam pričao sa prijateljem Markom koji radi u Rutingu i s kojim sam u konačnici i odradio kupovinu svog konačnog Civica. Moram reći, da taj čovjek ima konjske živce i ljubaznost Majke Tereze. Koliko je on ponuda napravio i koliko smo razgovora obavili, ah to je bio živi horor što sam mu radio . Tako u nekom od razgovora smo pričali o tom 1.0 motoru, da radim 30 000 km godišnje…, pa mi je stavio bubu u uho, da kupim dizela. Odmah na prvu sam mu rekao: „Prijatelju, nema šanse, ne dam toliko novaca za auto“. Kad sam kupovao Civica tamo 2007, rekao sam, sam sebi, nikad više tako skup auto, i zato sam se sad uporno bazirao na 1.0 motor, jer je 23 000 kuna jeftiniji od dizela. No buba je bila u uhu, pa ajde idemo malo računati, pa je buba narasla u slona u trenutku kad je računica pokazala da za koje 3 godine mi se kroz gorivo vrati ta razlika u cijeni. Polako je situacija bila jasnija, odustali smo od 3 cilindra, promijenili životnu naviku da se prelazimo sa benzinca na dizela i malo po malo, je to vodilo prema papirima za leasing .

Moram jednostavno napisati par redaka o trenucima od konačne odluke za kupovinu pa do isporuke. Bio je ponedjeljak jutro, kad sam javio Marku, ajde idemo, pokreni proceduru, pa da to obavimo i da u petak pokupim auto. Marko se nasmijao i rekao, ma nećemo to obavit do petka nema šanse, nitko to još nije obavio u 5 dana. Marko, ajde pokreni idemo. Došla konačna ponuda, koju prihvaćam, uplaćujem odmah polog. Naravno da auto nije još niti u Hrvatskoj, a ja bi kao vozio u petak i još ma leasing. No OK, dalje dolaze papiri od leasinga, čitam, potpisujem, vraćam sve je to bilo gotovo u ponedjeljak. E sad čekam, utorak, srijeda. Mislim da je u srijedu auto već bio u Zagrebu u Rutingu. Ali badava, čeka se odobrenje leasinga, zovem, šaljem e-mailove, gnjavim ljude, dolazi petak, jutro je. Zovem u leasing kuću, ljudi kaj smo, kakva je situacija, dobivam informaciju da je odobreno, samo još to treba tamo netko potpisat od glavnih pa onda šalju dokumetaciju. To je to, gasim računalo na poslu sjedam u auto i u banku. U banci sjedim i gledam na mobitel, čekam e-mail da je odobreno da mogu platiti učešće. Bilo je oko 11 sati, a uplate leasinga prema auto kućama idu do 14 sati. Gledam mobitel kojih 10 puta u minuti, nema e-maila, sekunde kao dani, 11:19 h, dolazi e-mail, odobreno, dokumetacija u prilogu. Podižem novac u svojoj banci, trčim u drugu banku od leasinga da vide odmah uplatu. Plaćam učešće, kaže mi žena na šalteru, naknada za uplatu je 100 kn, ma daj, koga briga samo kucaj to ženo Božja , 11:40 h, uplata izvršena. Sad gas doma printam papire, ne znam koliko kopija, treba potpisat i još ovjerit kod bilježnika. Printam, potpisujem, trčim do javnog bilježnika, sad gas za Zagreb. Oko 13:00 predajem potpisane papire u leasing kuću, OK, to je to, stigao sam, danas se vozim u novom autu. Nakon 10 godina opet novi auto, to je to. Odlazim iz leasing kuće, polica za obavezno osiguranje je već kod mene, idem do Rutinga. Pozdravljam se s Markom. Prvo sam mu rekao: “Rekao sam ti da ćemo stići.“ Na to mi Marko odgovara: „Dok ne vidimo uplatu ništa od auta“. OK, ajde idemo još napinjat živce, u međuvremenu konačno vidim po prvi puta novi auto, lijepo se sjaji, to je onaj prvi sjaj, onaj prvi miris koji udahneš. OK, sad sam još nestrpljiviji, Marko, ajde idi provjeri dali je sjelo. 16:00 nije još ništa. Noktiju na prstima više nema, napravio sam kojih 15-ak krugova po dvorištu od Rutinga, 16:20 još ništa, sad je već situacija, e jebiga, ipak nismo uspjeli ništa od toga, ništa od petka, čekaj do ponedjeljka. Još krug-dva po dvorištu, vraćam se unutra, Marko tipka, piše, smije se, uspio si nemoguće, idemo staviti probne tablice. Jeeee, tooooo…

Ovim putem HVALA svima koji su sudjelovali u ovom poduhvatu, Marku, „Ruting HONDA“ i „IMPULS LEASING“.

I tako je počelo druženje sa novim Civicom, od one početne reakcije, da ne znam s koje je strane ružniji, pa do toga trenutka kad sam konačno primio ključ u ruke. Nekad jednostavno treba proći vrijeme.

Nekad je vrijeme potrebno da prihvatiš nešto, da ti se nešto počne sviđati i da to zavoliš, nekad je vrijeme potrebno da zaboraviš ružne trenutke koje ti je život pružao, da zaboraviš ružne trenutke koje ti je netko drugi servirao. Nemojte sebe kriviti, barem ne uvijek, nekad nam se loše stvari događaju, unatoč tome što volite nekog, unatoč tome što ste dobra osoba i trudite se da usrećite sve oko sebe… Jednostavno to se zove život, i na nama je da praštamo, da pokušamo zaboraviti i da pokušamo naći novi smisao u životu. Zato poštovani čitatelji, uživajte u dobrim trenucima u životu, to su doslovno trenuci, samo sekunde. Samo par sekundi traju lijepi trenuci, prvi poljubac traje par sekundi, kada primiš svoje dijete prvi puta u naručje, samo su sekunde u pitanju, kad sjedneš u novi auto, samo onih par sekundi je zaista emotivno. Upravo te sekunde čine razliku, sati, dani, mjeseci pa i godine mogu proći u životu u lošim stvarima, u boli i tuzi, zato se držite tih sekundi, pamtite ih, i pozovite iz podsvijesti kad Vam je najteže. Tu je Vaša snaga.