Tour_Budimpesta

I Budim i Pešta
autor: Arni Brzac

Evo ima dva dana da sam se vratio sa putovanja i tako se dobro osjećam. Nekako pun neke pozitivne energije, pa sam odlučio da ju pretočim na papir, da opišem moje putovanje.

Sve je počelo jednim neformalnim telefonskim pozivom mojem poznaniku kojega nisam čuo, a ni vidio od početka godine. Bio je na „baušteli“ u Njemačkoj, a ja nekako napravim se lud i nazovem ga misleći da se vratio u Rijeku. Za divno čudo evo ga, tu je, javi mi se i poslije onih uobičajenih pitanja gdje si, što ima novoga, uhvatimo riječima onaj izgubljen vremenski korak. I tako mi čavrljamo o svemu i svačemu, pa na moje pitanje gdje mu je žena kaže da mu je žena našla posao na brodovima - kruzerima i to onima koji plove rijekama. Tako on meni objašnjava zašto je otišla, kako je otišla itd. Kada odjednom on će meni, ona ti dolazi u Budimpeštu uskoro i ostat će nekoliko dana, pa me pita: „Što kažeš da odemo do Budimpešte?“

Auto mu je u kvaru, a i ne da mu se ići samom, udvoje je zanimljivije. Kaže da on ide svakako. Ja odmah kao iz topa odgovorim da sam za, može, a i troškove ćemo podijeliti popola pa će biti tako lakše i njemu. Nekako mi je bilo dosta te naše riječke paklene ljetne vrućine i visokih temperatura pa sam želio malo osvježenja. Dogovorimo se okvirno, ali da će mi javiti točan dolazak ženinog riječnog kruzera u Budimpeštu, a mi ćemo se prema tome organizirati za odlazak. I tako je prošla skoro cijela sedmica i on me nazove. Nedjelja je, utanačimo sve za put i dogovorimo se, krećemo sutra, u ponedjeljak rano ujutro. Imamo malo više od 500 kilometra od Rijeke do odredišta, ali računamo oko 6-7 sati, sa stajanjem naravno, ne žuri nam se nigdje, imat ćemo više stop stanica. Ako se što nepredviđeno dogodi putem ćemo improvizirat, samo da se krene. U današnje vrijeme interneta i „on line“ komunikacije sve se može u nekoliko klikova „smart phona“, bez greške i puno mudrosti.

Jutro je, oči mi nisu bistre, umoran sam, ali mi se ne spava, istuširao sam se i da, cijelu noć nisam spavao. Tako mi je uvijek prije putovanja, uvijek ta neka nervoza koja me drži budnim. Mislio sam da će mi s godinama proći zbog mojih silnih putovanja, ali ništa, uvijek je tu prisutna. Možda je to i dobro, ona te drži budnim i fokusiranim na put. Sa prvim zrakama svijetla, dolazim pokupiti prijatelja. Ukrca se u moj „VW Polo“ i krećemo, najprije za Zagreb. Ulazimo na autocestu, nema nešto automobila, valjda je bila smjena gostiju prethodna dva dana tako da je autocesta nekako prazna. Iako ne možeš pogriješiti, autocesta te vodi bez problema na sjever, ipak smo uključili google auto navigaciju. Jednostavnu i učinkovitu „vodilicu puta“, samo slijediš plavu traku označenog puta. Na odmorištu kod Karlovca smo zastali i popili svoju prvu jutarnju kavu, a i malo se istegnuli. Sa pojavom sunca iznad horizonta i moj umor je nestajao.

Nastavljamo dalje, dolazimo na naplatne kučice Lučko, plaćamo i nastavljamo dalje, pravac Varaždin. Vozim u dopuštenim granicama, ne zastajemo nigdje i ono kao učas evo nas u Varaždinu. Skrećemo i izlazimo sa autoceste, ulazimo u Varaždin. Prijatelj traži banku na google aplikaciji, želi da podigne nešto novaca, a ja tražim mjenjačnicu, moram promijeniti jednu svotu kuna u forinte, uostalom lakše mi je tu kod nas nego tamo preko. Parkiramo auto i pješke tražimo banku i mjenjačnicu. Hodamo Varaždinom, a meni odmah navraćaju uspomene. Bio sam vezan za ovaj lijepi barokni grad puno godina unazad, boravio sam tu oko godinu dana, ali bilo je to dekadama unazad. Osjećam da ga ne poznajem više, ne snalazim se ulicama, izgradilo se toga, izgleda drugačije. Uf, moram pratit navigaciju inače ćemo zalutat. Onda nađemo što smo tražili i obavimo zašto smo došli u Varaždin. Nekako nakon toga nije mi se odmah odlazilo iz grada, htio sam malo sjest, odmorit, ostat još malo ovdje. Uvijek sam sebi govorio da ću se vratit u ovaj lijepi grad i provest neko vrijeme sa njim. I sada kada sam konačno tu već moram ići, ma ostat ću malo, pa makar na „minutu“. Sjedimo na terasi i pijemo kavu u tišini. Zaboravio sam ime kafića, okrećem se oko sebe i gledam kuće sa lijepim fasadama, pokušavam odgonetnuti smjerove ulica u svojoj glavi, ali ne ide. Stvarno je bilo davno. I tako poslije nekih pola sata dižemo se. Ja plaćam račun, odmah sam zapazio da je tu za skoro 30 posto jeftinije nego u Rijeci. Odlazimo iz Varaždina, ali sam sebi obećao da ću se vratit drugi put i provest tu više vremena i to u miru. Vraćamo se na autocestu, vozimo za prijelaz Goričani. Nekako malo prije sam opet skrenemo i odemo na stari prijelaz granice koji više nije u funkciji ali je zadržao INA pumpnu stanicu. Tu dotočim gorivo, ali i kupim vinjetu za Mađarsku. Interesantno, kupiš vinjetu za samo 92 kune i to za deset dana boravka u državi. Dobiješ komadić papira sa pečatom, ubačen si u Mađarski sistem praćenja i možeš ići, bez ikakvih naljepnica i komplikacija koje inače prate vinjete i to ponavljam za samo 92 kune.

Okrećemo, moramo se vratiti nekoliko kilometara unazad da bi se priključili ponovo za novi granični prijelaz Goričani i evo nas na prijelazu. Naša uljudna mlada policajka preuzima naše putovnice i prometnu dozvolu vozila na provjeru. Kolona koja čeka i nije tako duga, nekoliko vozila. Ispred nas lijepi bijeli off road ukrajinskih registracija. Provjera i nije trajala dugo a dokumente nam je sada vratila uljudna mađarska policajka. Krećemo dalje ušli smo u drugu državu. Nastavljamo na isti način autocestom. Mađarski krajolik se smjenjuje, a boje se mijenjaju, ravnice ima u nedogled. Doslovno pa da tražiš koje brdašce. Dominira zelena boja na ravnicama. Ima je svugdje oko mene. A ravnica, ravnica sva uređena, obrađena, posijana, pršti od neke svoje čistoće. Samo tu i tamo to zelenilo razbija boja pokošenog sijena. Sijeno smotano u bale i razbacano čeka da ga neki gazda pokupi. Tako autocestom vozimo i gledamo uz naše komentare o ljepoti krajolika i radišnosti ljudi toga kraja. A onda moj suvozač izvali i pita me dali imam „ kupaće“, odgovorim da nemam jer nisam ni očekivao da ću se negdje kupat. On će na to: „A što kažeš da skrenemo prema Balatonu?“. Jezero i onako nam je usput.

Doći u Mađarsku, a ne vidjet Balaton, nekako ne ide. Naravno, ja sam za, pa imamo vremena, moramo biti u Budimpešti tek negdje iza dva popodne. I tako mi izađemo sa autoceste i uputimo se prema Balatonu, mađarskome „ panonskom moru“. Dok ja vozim on googla o Balatonu. Dužina 77 kilometara, širina 14 kilometra, dubina oko 3,5 metra itd. Ubrzo stižemo, „Balatonlelle“ ulazim u mjesto pa skrenem prema jednom parkingu i učas nađem slobodno mjesto. Kod njih je još uvijek na snazi da se ne plaća na svim parkinzima kao kod nas, i to me je udobrovoljilo, ipak još ima malo humanosti za nas vozače. Na parkingu samo mađarske registracije. Prelazimo glavnu cestu pješke i zaputimo se u malu ulicu prema jezeru. Sa oba dvije strane ulice uglavnom starinske kućice, ali sve preuređene, blistaju nekom svojom ljepotom. Sve sa natpisima za iznajmljivanje apartmana. Apartman do apartmana kao i kod nas. Samo tu i tamo se nađe poneka nova moderna mala „vila“. Kuća, ali bez natpisa za iznajmljivanje, koju je vjerojatno izgradio sebi za gušt neki sposobni poduzetnik.

Dolazimo do obale jezera i gledamo panoramu, trava i šaš, trstika uokolo plaže. Malo čudno izgleda, ja koji sam naučen na plaže sa kamenčićima, pijeskom ili u najmanju ruku betonom, plaža u travi izgleda neobično, ali primamljivo. Goran je odlučio da će se „baciti“ u jezero, a ja se zaputim prema obližnjem „beach bar“-u. Uz muziku koja se i inače pušta na plažama priđe mi mlada djevojka i na engleskom me pita što želim. Ostao sam iznenađen, kako je „skužila“ da sam stranac, no naručim kavu i colu. Vruće je, sunce prži kao i kod nas na moru, očekivao sam da će biti barem malo svježije, ali ništa. Pijem kavu i promatram plažu, jezero i ljude. U daljini primijetim dvije jedrilice. Lagani vjetar, dozvoljava jednoj da se nagne u lijevu stranu i da nastavi jedriti svojim podignutim jedrom. Druga je bila na mjestu, bez pomaka, ali i bez jedara, valjda su vlasnici uživali u mirnoći vode i pogledu prema kopnu. Još dalje u daljini zapazim kuće, puno njih, mjesta, puno mjesta, zapravo mjesto do mjesta. Dok su ljudi ležeći na ručnicima hvatali zrake sunca i ljetnu sparinu, ja sam razmišljao o tom jezeru. Balaton, mađarska rivijera, njihov turistički dragulj, njihovo more i to panonsko. Izgrađeno okolo na okolo za potrebe turizma, vrvilo je od ljudi, turista, doimao mi se nekako prenapučen, ali ipak opušten. U to dođe moj kompanjon, okupao se na brzinu, sjedne, naruči pivo pa nastavimo razgovor o ovom lijepom mjestu. Bilo je pametno što smo skrenuli ovdje. Ja se dignem i počnem slikati svojim mobitelom. Želim nekoliko slika u svojoj galeriji za uspomenu sa Balatona. Platio sam račun i mogu reći da po cijenama ne zaostaju za nama. Jedna kava, cola i pivo 1690 forinti, što bi bilo što bi bilo oko 39 kuna na Balatonu.

I tako krenemo dalje prema našem odredištu Budimpešti. Do samog grada nije bilo većih iznenađenja. Autocesta odlična, jedino su odmorišta malo rjeđa nego kod nas. Mi se i onako nismo zaustavljali, dosta je bilo skretanja za taj dan, nastavljali smo dalje. Tako brzinom evo nas u Budimpešti. Gradu o kojem sam puno čuo i nekako uvijek priželjkivao da ga posjetim. Gradu koji je imao značajnu ulogu u povijesti moje zemlje. I tako uz pomoć auto navigacije dođemo pred hotel „Old Monarchia“. Hotel smo telefonom na putu sa Balatona rezervirali preko booking.com- a. Nije nešto posebno, tri zvjezdice, dosta, ne treba pretjerivat sa zvjezdicama. Nama je bilo bitno da smo u centru grada. U pratnji recepcionara otišli smo do svoje sobe i smjestili se. A auto? Iako je na booking.com pisalo da je parking u sklopu hotela, zapravo to je bio samo kratkotrajni i skupi javni parking korišten više za druge usluge nego za goste hotela, tako da smo na nagovor smjestili auto u obližnju javnu garažu. Cjelodnevna karta za parkiranje auta, 8 eura na dan, ništa, bagatela. Kruljenje u našim želucima govorilo je da je došlo vrijeme ručka, cijeli dan nismo ništa jeli zato smo na povratku u hotel odmah zasjeli u hotelski restoran. Sredovječni konobar sa škrtim znanjem engleskog donio je menu, zapravo kartu sa slikama jela koje možemo naručiti. Između silnih gulaša na različite načine odlučili smo se za mesnu platu za dvoje sa karakterističnom mađarskom pripremom kako je rekao konobar. Dok smo čekali uslužili su nas sa njihovim mađarskim pivom. Iskreno i nije nešto, ali nismo došli tu da se žalimo nego da uživamo u lokalnim delicijama. Ubrzo je stigla i mesna plata. Različite vrste mesa pripremljene pikantno uz priloge i salatu razvrstane u maniri dekoracije. Pa da svatko uzme koliko želi, jedino je falila žlica kojom bi to prebacili na naše tanjure, ali tko gleda na te sitne detalje, snašli smo se nekako i mi. Toliko smo bili gladni da smo sve „smazali“, dekoracija ili ne, vožnja nas je učinila jako gladnima. Ostali smo još tako neko vrijeme sjedili za stolom, promatrali smo ljude koji su prolazili kraj nas, korzom. Nekako po licima odmah sam zamjećivao da su to mahom turisti, ili bi im uhvatio poneku riječ jezika. Imao sam dojam da je grad put turista. Vrijeme je prolazilo, a mi smo ga odlučili još skratiti poslijepodnevnim odmorom.

Dok je sunce zašlo iza horizonta, prijateljeva žena nas je nazvala, oslobođena od radnih obaveza za taj dan, dogovorili smo mjesto sastanka. Već je bilo kasno i približavao se noćni izlazak. Krenuli smo ulicom prema Dunavu i onda samo produžili uz rijeku, vrlo jednostavno. Kasnije sam shvatio, ako se kojim slučajem izgubiš u centru Budimpešte samo dođi do Dunava i odmah ćeš se snaći. Dunav je taj koji zapravo dijeli grad na Budim i Peštu, nekad dva grada sada spojena u jedan. Prvi dojam hodom uz rijeku bilo je da na Dunavu ima mnogo mostova kao i mnogo riječnih brodova koji prolaze stalno ispod tih mostova.. Mostovi po stilu građeni mahom u 19. i ponešto u 20. stoljeću, odišu svojom čeličnom robusnošću uz noćnu ukrašenost različitim bojama svijetla koja im daju neku posebnu povijesnu eleganciju. Vreva prolaza ljudi i vozila preko njih čini ih korisnima iako je više od stoljeća iza njih.
Tako smo i mi korak po korak uz Dunav prolazeći kraj mostova došli do traženog mosta, a i riječnog broda vezanog nedaleko. Riječni putnički kruzer imenom „Kristal Mhaler“ rezerviran samo za bogatu klijentelu čije sobe - kabine koštaju do dvadeset tisuća eura po putovanju ispraćao je svoje zadnje putnike koji su završili svoje putovanje u Budimpešti. Uto se dogodio susret moga prijatelja i njegove drage. Ne moram ni govoriti koliko je ljubavi i romantike bilo u tom susretu, prvom poslije više mjeseci odvojenog života. Čak su se i okolni ljudi okrenuli i zagledali u taj zagrljaj pun kemije i poljubaca.

Večer je bila topla, ali ugodna. Ja sam im htio dati prostora i vremena da nadoknade izgubljenu bliskost želeći se sam uputiti u obilazak grada, kada su me zaustavili, inzistirajući da nastavim s njima.
I tako nas troje uputimo se u centar grada, prolazeći iz ulice u ulicu, lutajući tako bez nekog određenog cilja. Odlučujući tako u zadnji čas kamo ćemo skrenuti lijevo ili desno. Tako nas je naše lutanje odvelo do centra sa velikom parkom usred kojeg je „veliki kotač“ vrtuljak - ringlšpil koji se vrti obasjan bijelom bojom, koja kao da te mami da se i ti ukrcaš u njega i okreneš koji krug ako imaš hrabrosti. Malo dalje zapazio sam puno mladih koji sjede u grupicama na travi parka. Tinejđeri, a i oni malo stariji posjeli u krugu u puno manjih grupica zaokupljeni pjesmom ili samo razgovorom, opušteni sjede na kratko podrezanoj travi parka. Primijetio sam i puno boca sa pićem oko njih kupljenih pretpostavljam, u nekom supermarketu po jeftinijoj cijeni, to me se baš dojmilo s obzirom na njihove godine, ali primijetio sam nitko se nije na to obazirao, kao da je to bilo normalo za takvu vrstu druženja. Kretali smo se dalje, pomalo vrteći se i u krug, izlazeći tako u već viđene ulice, tu i tamo bi naletjeli na neki spomenik nekom mađarskom velikanu, ali nismo se zato previše uzbuđivali ili uzimali slike.

Više nas se dojmila željezna statua budimpeštanskog policajca iz 19. stoljeća, e njega smo morali slikati, on kao da je bio ikona grada iz drugih vremena. Tada smo došli na jedan mali trg prepun različitih vrsta fast food-a i restorančića. To je izazvalo u nama reakciju i odlučimo se za kasnu večericu. Dođemo do jednog fast food-a kada tamo na vrhu vanjskog menija piše ni manje ni više nego „PLJESKAVICA“ pa menu dalje nastavlja na engleskom, a ne mađarskom, naćulimo malo bolje uši a ono Jura Stublić pjeva „ Zamisli život u ritmu muzike za ples“. E ovi su naši pomislimo i kod njih naručimo pljeskavice. Pa sjednemo uokolo bačve preuređene u stol. Dok smo čekali da budemo posluženi, Juru je na repertoaru zamijenio Bajaga uz svoje već uobičajene note. Pljeskavica je bila super pravi roštilj, vidi se majstor svoga zanata, a kako i ne bi vjerojatno ih izbacuje na stotine dnevno. Jedino nije znao što je kapula, pa smo mu morali objasniti da je to kod nas luk, koji naša dama ne želi u svojoj pljeskavici. I tako zalogajimo mi, kada iza nas za susjednim stolom počela se skupljati „ekipica“, vjerojatno zbog vlasnika. Odmah zapaziš njihove kratke vojničke frizure, a naglasak i intonacija govora te riječi koje su upotrebljavali odavali su grupu pretpostavljam iz ex YU. Grupa kršnih stasitih dečki kojima čini mi se asfalt nije stran i koji se na njemu dobro snalaze iako zna biti jako uzavreo. Čini se da su se dobro zabavljali. Među njima se isticala jedina mlada plavuša, djevojka koja je isto kao i mi utaživala svoju glad u balkanski pripremljenoj pljeskavici. Tako poslije kratke ali slasne večerice napustili smo ex YU fast food i uputili u još koju šetnju ulicama prije spavanja. Mene je počeo svladavati umor, što od dvodnevnog nespavanja, što od višesatne vožnje tako da sam se ubrzo oprostio od njih i uputio se opet uz Dunav u naš hotel. Da budem iskren, htio sam svojeg prijatelja i njegovu bolju polovicu ostaviti malo same, zaslužili su. Kroz pola sata bio sam u hotelu i bacio se u krevet na spavanje. Ubrzo poslije već sam bio u dubokom snu a toplina sobe nije mi smetala, za ne vjerovat. Da, klime ni za lijek iako je bila naglašena u prospektu sobe, valjda su mislili na prirodnu klimu ventilaciju gradskog zraka.

Jutro je brzo stiglo, spavao sam odlično, poslije svih onih naših pretoplih primorskih noći kada se ujutro probudiš sav u znoju, ovo je bilo osvježavajuće. Kao za dobro jutro primijetio sam da nema svijetla u kupaonici, nestalo preko noći, tako da sam morao sve obaviti u mraku, pa i tuširanje u svom mraku, interesantno da probam i to. To su tri zvjezdice. Poslije uobičajene jutarnje kave uputili smo se u razgledavanje grada. Zbog poslovnih dnevnih obaveza svoje žene prijatelj mi je pravio društvo. I tako je počelo naše dugotrajno hodanje i prelasci preko nebrojenih mostova. U tome su nam pravili društvo brojni strani turisti. Budimpešta ih je bila prepuna. Zapazio sam u centru grada uređenost velikih zgrada. Sve one građene negdje u devetnaestome stoljeću dobile su novo ruho, presvučena novim kamenom mramorom ili novom fasadom koja im je davala poseban moderan izgled. Koliko vidim Budimpešta se gradi puno, dosta je renovirana. Gradom su vozili stari tramvaji, novi tramvaji, gradski autobusi kao i električni trolejbusi što me iznenadilo i izmamilo mi smiješak na lice. Zadnjega sam vidio kada sam bio mali dječak, a od toga je puno prošlo, previše. Interesantno, nešto što je bilo davno odbačeno kao tehnički prevladano i demode, sada u ovoj novoj eri borbe protiv fosilnih goriva i sve veće upotrebe čiste električne energije dobiva novi smisao, novu ulogu i vjerojatno u budućnosti ponovnu sve veću upotrebu. Kolo sudbine se okreće, kažu mudri.

Na brdu iznad Budima na desnoj obali Dunava isticao se spomenik anđela sa podignutim rukama za koji kažu, da su Mađari izgradili u znak zahvalnosti. Naime kada su u 16. stoljeću Turci prodrijeli u nizinu i osvojili je doslovno cijelu, prodrli su sve do Pešte grada na lijevoj obali Dunava i osvojili ga za razliku od Budima na desnoj obali koji je odolijevao opsadi. Široki i nemirni zastrašujući Dunav uz neznanje plivanja pa i straha od utapljanja učinili su svoje, tako da je uz napor branitelja Budim odolijevao još dugo godina i bio u slobodi od okupatora dok ga konačno Turci nisu zauzeli petnaest godina kasnije i proglasili administrativnim središtem. Spomenik je tu da podsjeća na ta neka prohujala ratnička vremena. Tu na istom brdu smjestili su se malo južnije dvorci i tvrđave, vojničke zgrade koji kao da nadgledaju grad sa obje obale a u različitim vremenima imali su i različite funkcije. Tako malo po malo, šetnjom sa noge na nogu, od šetamo mi tako sve do popodneva kada je došlo vrijeme ručka.

Kasnije uz obavezan odmor i uživanje u hladu stabala spuštalo se sunce na horizont i dolazila večer. Tu večer ja sam krenuo sam u noćni obilazak ostavljajući svoje prijatelje u svom druženju. Hodao sam uz obalu Dunava uz obavezno zastajanje kraj svakog riječnog kruzera. Tako hodajući lijevom obalom južno stignem do zgrade Parlamenta. Sav u svijetlu uzdizao se nekim svojim posebnim izgledom. Ispred zgrade policajac šeta i brine o sigurnosti. Na trgu ispred zgrade spomenik grofu Gyuli Andrassy-u velikanu njihove politike, prvom premijeru Mađarske, čovjeku zaslužnom za stvaranje dvojne monarhije, Austro-Ugarske. U karakterističnoj pozi jahača i krotitelja konja sličnoj spomeniku našeg Bana Jelačića, dominira trgom ispred Parlamenta. Tog istog Parlamenta koji je imao ključnu ulogu i u našoj hrvatskoj povijesti dugo vremena i čije su odluke mahom bile kontra naše zemlje. No nećemo sada od tome, to pripada prošlosti, sada živimo u ujedinjenoj Europi, ujedinjenoj zajedništvom interesa, „možeš mislit“. Gledajući tako zgradu Parlamenta i razmišljajući o njenom utjecaju u prošlom vremenu, vrijeme je prošlo za čas.

Tako i ja, okrenem se u suprotnom smjeru i uputim u centar grada. Hodajući primijetim jedan moderan caffe bar, sjednem i naručim si, protivno sebi, jedan mojito i prepustim se gledanju prolaznika. Ne znam koliko sam već tu motrio prolaznike, kada me prekine zvuk telefona. Sastanem se ponovo sa prijateljima, došli su do mene i naručili si još jedno piće prije odlaska. Zapazio sam da je radno vrijeme restorana, kafića i ostaloga do ponoći. Tražili smo račun i platili naravno, ali smo zapazili tek sada jedan detalj. Naime na računima u Budimpešti osim cijene naručenog artikla piše i porez iliti PDV kako bi mi rekli odvojen od cijene artikla plus je zaračunat servis poslužitelja iliti bakšiš, napojnica a ona je ni manje ni više nego 15 % od ukupnog računa, tako da onaj koji ima novaca na „knap“ ili je lagani škrtica mora dobro paziti što naručuje da ne bi ostao kratak kod plaćanja računa. Kod nas u Hrvatskoj toga nema, mi nismo toliko proračunati, nama je na volju kao od uvijek da emocijama reguliramo to pitanje. Digli smo se prije zatvaranja i otišli prema Dunavu i hotelu.

Tokom noći pala je kišica koja je blago spustila vanjsku temperaturu, tako da je spavanje bilo ugodno. Poslije jutarnje dvostruke kave, otišli smo po auto u javnu garažu. Cijena, prava sitnica, 14 eura za malo manje od dva dana, ali morali smo platiti karticom, politika kuće. Krenuli smo autom pred hotel, bio je to dan našeg odlaska. Dva dana za lijepu Budimpeštu, stvarno je malo, trebalo bi najmanje tjedan dana da ju se shvati. Odjavili smo se iz hotela oko 11 sati. Oprostili sa zaposlenicima, sa onim ako se vratimo u grad obavezno ćemo doći opet ovdje, kurtoazija, a oni nama poželjeli sretan put. I tako smo opet ubacili u google auto navigaciju našu novu destinaciju te krenuli južnim putem van Budimpešte prema granici Hrvatske. Ovaj put nismo išli istim putem kojim smo došli nego smo krenuli na Pečuh i Udvar, granični prelaz Duboševica, na istok Hrvatske. Tako da smo okolnim putem krenuli kući za Rijeku, malo više voženje, ali neka, mi volimo vožnju, mada nam pati račun. Neću ni govorit koliko platiš sa kraja na kraj Hrvatske za jedan dan autoceste, što je nekoliko puta više nego vinjeta za deset dana Mađarskih auto cesta, stvarno da se zamisliš.

Kući smo došli kasno navečer, uz nekoliko zaustavljanja na odmorištima te skretanjem sa autoceste zbog ručka. Došli smo kući prepuni pozitivnih utisaka sa puta i u onu našu uobičajenu rutinu, koja nas čeka. Morat ćemo je češće razbijat nekom novom vožnjom i putovanjem.

Da ostanete u toku sa auto-moto-tour novostima, molim Vas da ispunite SUBSCRIBE formu na dnu stranice, hvala.

SUBSCRIBE FORM

Subscribe to our Newsletter

FOLLOW US!

SHARE THIS PAGE!

SUBSCRIBE FORM

Subscribe to our Newsletter