Prišlin - Mali Tabor, Hum na Sutli – Vetropack Straža d.d. – 21. 04. 2018.
autor: Tomislav Veček

Vrijeme, to dragocjeno vrijeme. Sve više mi se čini da će u budućnosti vrijeme postati najjača valuta. Svi ganjamo nešto, želimo postići nešto, neke nove vrijednosti, stan, auto, poneko putovanje sa obitelji, za sve to ganjamo taj novac. Pa onda kad se konačno domognemo tih par kuna u džepu, e onda više nemamo vremena. Sve to dragocjeno vrijeme je proletjelo pored nas. Mi starimo, djeca pored nas rastu i odrastaju. Kao da su ona svakim danom sve veća i jača, a mi pored njih sve manji i slabiji. Upravo su nam ta divna djeca pokazatelj kako vrijeme brzo prolazi. Još sam jučer gurao kolica, a danas već ima 10 godina. Zašto sam počeo tekst sa ovom tematikom?
Pogledajte naslov sa malo više pažnje, piše 21. 04. 2018. Danas kada ovo pišem je 19. 05. 2019. Više od godine dana je prošlo da jednostavno nađem to vrijeme da stavljam ove riječi na papir. Ljudi moji dragi, to nije dobro, a iskreno, ne znam što mijenjati. U zadnje vrijeme ulovim sam sebe, da više ne radim jednu po jednu situaciju, obavezu, posao, nazovite kako vam volja.. Većinom su to 2, 3 pa i 4 postupka u isto vrijeme. Dan počne u 5 ujutro, a završi u 23 navečer i to je prisilni završetak jer više ne mogu, dolazi do ERROR-a. Već je samo jutarnje dizanje, kao da me struja lupila. Posao, djeca, vozi ovdje, vozi ondje, ostavi, pokupi, obavi, kupi, stani ondje, ovdje… I tako jučer, danas, sutra, a čini mi se da ni prekosutra neće biti u sporijoj brzini. Dođeš jednostavno kad vikneš: „ LJUDI DOSTA“.
E tad počne gledanje vremenske prognoze za prvi vikend koji dolazi i čekanje onog trenutka kad uzimam kacigu i sjedam na motor. To je to, to je moj ispušni ventil, to je moje punjenje baterija. Tu iza mene ostaju bijes, frustracije, problemi, umor. Jednostavno osjećam kako to sve pada sa mene i razbija se o cestu, a nakuplja se pozitiva, veselje, opuštenost, optimizam. Neopisivo, probaš taj motor jednom i nema, nema mu ravna ovom svijetu.
Vožnju o kojoj će danas biti riječi sam čekao cijelu zimu, bila je to prva vožnja u sezoni 2018. Sama ideja za destinaciju je rođena još tamo 2017. godine. Jednostavno kad uđeš u taj svijet, da kreneš u ta sitna istraživanja svoje okolice, ubrzo se dogodi da jedna destinacija otkriva drugu. Tako je bilo i sad. Voziš se i samo krajičkom oka uloviš neku točkicu u daljini. Ta točkica pobudi zanimanje u tebi i dovoljna je da se pitaš, što je to? U trenu svoje kretanje usmjeriš prema toj točkici, ona postaje sve veća, sve jasnija i jasnija. Nismo ni svjesni koliko destinacija, koliko mjesta ima oko nas koja su vrijedna našeg vremena. Ta mjesta nam vraćaju onu snagu, optimizam, volju da se ustanemo iz kreveta sljedeće jutro. Kako sam već spomenuo, današnju destinaciju sam našao još 2017. godine, prilikom posjete Dvora Veliki Tabor u Desiniću. Dok sam bio tamo i šetao po svim tim silnim prostorijama, gledao, promatrao, malo sam pogledao i knjige te stare spise, rukopise, koji su bili izloženi. Počeo sam gledat malo bolje jedan od tih rukopisa i naišao na pojam Mali Tabor. Hm, odmah upitnik iznad glave, to postoji?, nikad čuo za to. Dođem doma taj dan, uzimam enciklopediju u ruke, listam, nađem, čitam, čitam, eto ideje za jedno novo istraživanje, ideje za ta moja kratka popodnevna putovanja. Prošlo je puno popodneva, čak i previše, dok nije konačno došlo to pravo popodne. Popodne da se krene u smjeru Malog Tabora. Krenuo sam prema Krapinskim Toplicama, malo stao ispred novo otvorenog kupališta, lijepo izgleda, kasnije sam jednom prilikom bio tamo i na kupanju, definitivno za preporuku. Krećem dalje, prema Pregradi, Kostelsko, Druškovec Humski, Prišlin. Ej, koči, stani, tu smo. Dvorac Mali Tabor se nalazi uz samu cestu, malo neuobičajeno da se nalazi baš uz samu cestu, ali to je to. Skidam opremu sa sebe i idem u kratki obilazak, napravim par slika. Prema Malom Taboru sam krenuo sa nadom da je u uređenom stanju kao i Dvor Veliki Tabor u Desiniću. Na žalost, to nije tako. Mali Tabor još čeka da ga pomiluje spretna ruka majstora restauratora pa da opet zasja. Možda, možda dočeka i to vrijeme.
Razmišljam kuda dalje, pa da se ne vraćam po istoj ruti, idem napraviti krug. Smjer je Hum na Sutli, Lupinjak, Đurmanec, Krapina. Vozim se kroz Hum na Sutli, gdje prolazim pored velike firme „Vetropack Straža d.d.“. Prošao sam već pored firme, ali nemam mira u guzici, pa se vraćam, da vidim to malo bliže. Provozam se malo oko firme, sve zaista lijepo uređeno, sve čisto, posloženo, ma sve na svom mjestu. Ogledni primjer kako to treba izgledati. Nakon par minuta obilaska i par slika krećem dalje, smjer Lupinjak, Đurmanec pa Krapina. Ta dionica mi je jedna od dražih, ponekad odem na tu rutu samo zbog ceste. Cesta vodi djelom uz šumu, lijepi zavoji koji se slažu jedan na drugi, dobar asfalt, ma odlično. Na par mjesta treba malo opreza zbog frezanog asfalta i to pošteno frezanog, pa zadnji kraj na motoru zna biti nervozan. Prvi put je malo nelagodno, drugi put se privikneš, a dalje je onda i to daje dozu gušta.
Tako se polako o ovo poslijepodne približilo kraju. Ja sam došao kući živ i zdrav i ono najbitnije sretan i nabijen pozitivnom energijom. Spreman da tu energiju opet polako sisa svakodnevnica, ali neka, neka sisa, daljnje rute su već u planu, samo neka se nađe vremena, tog dragocjenog vremena. Samo neka život lupa, neka bude paljba iz svih smjerova. Bitno je dignuti glavu kada paljba utihne i krenuti naprijed. Nije lako i ponekad si zaista mislite da ste pred zidom, baš u tom trenu treba biti najjači. Taj zid treba onda srušiti, rukama, nogama, glavom ako treba, ali ga srušite. Životne bitke ne možemo birati, koliko god mislili da sami planiramo život. One najteže situacije, to nam netko drugi servira, taj scenarij piše netko, netko drugi.
Sa ovim mislima Vas pozdravljam. U nastavku slijedi par stručnih riječi o dvorcu Mali Tabor i o firmi „Vetropack Straža d.d.“. 

Da ne propustite sljedeće objave o putovanjima, „oko kuće“ molim Vas da ispunite SUBSCRIBE formu na dnu stranice. Hvala