Tour_Ivanic-Grad

Zagrebačke fontane, Ivanić-Grad, 16. 08. 2020.
autor: Tomislav Veček

(za one koji nemaju volje za čitanje, na dnu teksta je video link, pa slušajte)

Fontane ovakve, fontane onakve, skupe fontane, pa ajde idem i to vidjeti, o čemu se tu radi. I tako tog nedjeljnog jutra zaputio sam se prema zagrebačkim fontanama, budući da do njih imam kojih 40-ak kilometara, duže je trajalo oblačenje jakne, kacige, rukavica… nego sama vožnja, ali neka, nakon fontana idemo prema hrvatskom Texasu, Ivanić-Gradu u naftna polja.
Fontane, ljudi moji, dakle može se prigovarat pokojnom gradonačelniku Bandiću koliko je kome volja, ali te fontane izgledaju prekrasno. Da, uvijek se može reći, za te novce se moglo izgradit i ovo i ono, popravit svašta nešto. Sve to stoji, ali ponekad treba i takvih, nazovimo ih umjetničkih i kulturnih građevina. Zaista se predivno prošetati uz fontane, taj zvuk žubora vode, lijepo je sve uređeno, pružaju osvježenje tokom ljetne žege... Ne vidim smisao da itko prigovara i postavlja pitanje, čemu to? Eto zato jer je lijepo. Moj jedini prigovor na cijelu tu destinaciju je, što je i inače moj česti prigovor, da to nije ekonomski iskorišteno. Kako teče voda, tako odlaze i novci, umjesto da dotječu, oni samo otječu. Površina je ogromna, zašto tu sad nema nekih sadržaja da možeš tu provesti pola dana, a ovako ne možeš ni sladoled pojesti, po meni, šteta. Super investicija, ali ideja se još može doraditi. Nakon obilaska fontana, krenuo sam prema hrvatskom Texasu, kako neki zovu Ivanić-Grad. Milijun puta sam na filmovima vidio te pumpe kako se neumorno polako važu gore-dolje i tako neprekidno, kao da gledaš nekog starca kako polako hoda nekim parkom. Sad kad gledam slike, žalim za vremenom što nisam prije investirao u bolju foto opremu, tako da, neke lokacije ću morati možda opet posjetiti, da se naprave kvalitetnije slike, ali što se može, tako je, kako je. Nakon obilaska nekoliko pumpi i slikanja, prošao sam još centrom Ivanić-Grada, opet kratko slikanje i polako se okrećem prema kući. Bio je to još jedan od onih kratkih izleta, da se iskoristi i ono malo vremena što je ostalo na raspolaganju. Ali svakako je ovo jedna od dobrih lokacija za neki od budućih foto sessiona. Do tad pumpe će nam i dalje neumorno vaditi crno zlato, koje u konačnici ispunjava naše motore oktanima, a tijelo i duh srećom. U nastavku nešto teksta (preneseno sa info ploča) o samom Ivanić-Gradu i razvoju naftnih polja, pa pročitajte, nije zgorega i ponešto naučiti.

Sredinom XX. stoljeća pronalazak nafte i zemnog plina na širem području Ivanić-Grada donio je velik prosperitet gradu i okolnom području. Prva naftna bušotina (Križ-1) na području bivše Jugoslavije, ali i geografski širem području jugoistočne Europe, bila je u šumi Petica, nedaleko Ivanić-Grada. Zahvaljujući razvoju nove industrije, velik broj ljudi pronašao je zaposlenje upravo u toj industrijskoj grani.

Kako je baština, u ovom slučaju naftna industrijska baština, medij kroz koji se može iščitati razvoj zajednice, tako se kroz razvoj industrije nafte može pratiti stvaranje novog urbanog identiteta Ivanić-Grada.

Arhitektonska ostvarenja nastala u razdoblju od kasnih šezdesetih do kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća čine novo urbano tkivo grada, na što je posredan utjecaj imao pronalazak nafte i zemnog plina, odnosno INA kao kompanija, uplaćivanjem naknade za eksploataciju nafte.

Važnije građevine nastale u tom razdoblju su: današnja uprava Zagrebačke županije na Trgu Vladimira Nazora, zgrade i objekti za potrebe INA-e, bivša zgrada gradske uprave, današnje sjedište FINA-e, zgrada pošte, prigradnja bivšem domu Hrvatskog sokola, današnje Pučko otvoreno učilište, Srednja škola „Ivan Švear“, Dom zdravlja, Specijalna bolnica Naftalan, Sportski park Zelenjak, stambene zgrade u Omladinskoj ulici i naselju Žeravinec te osnovna škola Stjepana Basaričeka.

Pronalazak nafte i zemnog plina dao je veliki zamah industrijskom razvoju grada, osiguravši zaposlenost lokalnog stanovništva te omogućivši ubrzani urbani razvoj gradske cjeline. Zahvaljujući nafti i INA-i stvoreni su preduvjeti za razvoj cjelokupnog gospodarstva, uključujući i razvoj turizma u Ivanić-Gradu i okolici.

Povijest eksploatacijskog polja Ivanić započinje 1954. godine seizmičkim mjerenjima radi definiranja područja južno od polja Kloštar, a prema dubljem dijelu savske depresije. Nakon kasnijih dopunskih istraživanja i analiza, 1959. godine, locirana je i izbušena prva duboka istražna bušotina IVA-1 (2721 m) te su utvrđene pojave nafte unutar mio-pliocenskih i miocenskih naslaga. Sljedećom bušotinom IVA-2, izbušenom 1962. godine potvrđeno je zasićenje naftom dok je 1963. godine bušotinom IVA-4 (3046 m) otkriveno eksploatacijsko polje Ivanić i utvrđene ekonomski isplative količine nafte u pješčenjacima Gama serije. S geološkog stajališta, strukturni oblik polja predstavlja asimetričnu brahiantiklinalu, čija duža os ima pružanje sjverozapad-jugoistok s blago naglašenim tjemenom na južnom dijelu geološke strukture.

Na naftnom polju Ivanić nafta se sabire na dvije sabirne stanice, SS IVA-1 i SS IVA-2, te nakon završetka tehnološkog procesa odvajanja vode i plina iz nafte transportira do otpremne stanice Graberje, na kojoj se priprema za transport prema Rafineriji nafte Sisak.

Polje je 1963. godine pušteno u proizvodnju s tri bušotine, nakon čega slijedi intenzivna razrada eksploatacijskog polja – upravo ovdje je izbušeno čak 86 bušotina. Ovo je polje s vremenom postalo i jedno od većih naftnih polja u Hrvatskoj.

Godine 1972. prvi puta u Republici Hrvatskoj započela je primjena metode utiskivanja vode radi podržavanja ležišnog tlaka, odnosno povećanja iscrpka nafte iz bušotina. U razdoblju od 2001. do 2006. godine provedeno je pokusno istiskivanje nafte iz ograničenog dijela pješčenjaka Gama serije, što je bila prethodnica uvođenja tercijarnih metoda povećanja iscrpka nafte. Pokretanjem EOR projekta (EOR – engleski Enhanced Oil Recovery, odnosno povećani iscrpak nafte) eksploatacijsko polje Ivanić proživljava svoju novu proizvodnu mladost. Naime Inini stručnjaci odlučili su se za naizmjenično utiskivanje ugljik-dioksida i vode u ležište. Primjenom ove metode, po prvi puta u Hrvatskoj, predviđeno je pridobivanje dodatnih 8 % geoloških zaliha, čime bi vijek optimalne proizvodnje polja Ivanić bio produžen za 25 do 30 godina. Ne manje bitna je i ekološka komponenta ove priče – velike količine spomenutog stakleničkog plina, umjesto otpuštanja u atmosferu, bit će trajno zbrinute pod zemljom. Time se ovaj projekt pretvara u ogledni primjerak primjene koncepta održivog razvoja, a jedan „veteran“ dobiva priliku za „pomlađivanje“.