Tour_Kraljevica

Kraljevica – Ramb III – Kiebitz – Galeb, 14. 07. 2020.
autor: Tomislav Veček

(za one koji nemaju volje za čitanje, na dnu teksta je video link, pa slušajte)

Ovaj izlet je bio jedan od onih koje planiraš, pa budem, pa budem, ma ima vremena, e onda do uha dođe neka informacija, i nema više budem, nema više vremena, nego, moram sad, ODMAH. Ako se ne varam to je bio i do sad ostao jedini izlet koji ne spada u vikend izlete već je bio u tjednu, mislim da je bio utorak. Pripreme su se ubrzale, plan puta užurbano slagao, kako to obično biva sa kojih 5, 6, planiranih stanica, popis se proširio na više od 15, vrlo ambiciozno i pokazalo se neostvarivo u jednom danu. No da ne bi krivo shvatili, dan je bio potpuno ispunjen i prepunjen. Da konačno i napišem, koji je bio razlog tolike hitnosti, radi se o poznatom brodu Galeb, nazvanim „Titovim brodom mira“. Prije nego se pojedinci dignu na zadnje noge, zbog spomena ta dva imena, molim za malo strpljenja i ajde pročitajte ovaj tekst do kraja, pa onda sudite i meni i brodu.

Taj brod me zanimao godinama, planirao sam ga posjetiti isto tako godinama, potražio sam i knjigu o istome, pročitao je kroz nekoliko večeri i nakon toga mi je interes za taj brod još više porastao. Vjerojatno, kao i većina Vas, ni ja nisam uopće bio svjestan njegovog stvarnog životnog puta, već sam znao samo za zadnji dio njegovog života, tj. dio da ga je Tito koristio za svoja putovanja i da je na njemu bilo podosta poznatih svjetskih ličnosti. Pojma nisam imao da su postojala 4 broda te klase i da su napravljeni daleke 1938. godine, sa primarnom namjenom za prijevoz banana. Brod Galeb je primjer priče, borbe za život. Brod je torpediran u Sredozemlju od strane britanske podmornice, pa je savezničkim bombama potopljen u Rijeci. Bio je u rukama Italije, Njemačke i bivše Jugoslavije. Služio je za prijevoz banana, pa kao pomoćna krstarica, Nijemci su ga preuredili u minopolagača, da bi tek na kraju bio to po čemu ga svi pamte, „Titov brod mira“. U nastavku teksta su ulomci iz knjige gdje je sažet život toga broda, ali već se i iz tog sažetka može iščitati, da je taj brod simbol života, simbol borbe za opstanak, izvor motivacije za napredak. Kada mislite da ste na dnu, sve što je potrebno, samo pogledajte taj brod, kad znate što je sve prošao, tada shvatite da je svaki „brodolom“ u vašem životu zapravo samo jedna usputna prepreka, a nikad to ne shvatite kao kraj, kao zid, kao, nema dalje. Uvijek ima dalje, uvijek postoji rješenje, uvijek postoji izlaz, i kad Vas torpediraju i kad Vas potope, uvijek postoji nada, samo nemojte odustati, nemojte se prepustiti tami života, držite se uvijek i za onu najtanju svijetlu nit života.

Da se vratim planu puta. Prva stanica prema moru je bilo Omladinsko jezero. Stajalište uz cestu sa predivnim pogledom prema jezeru. Na povratku kući sam se spustio do samog jezera, definitivno preporuka za posjetu. Mislim da ću ga posjetiti još nekom prilikom kao glavnu, a ne samo usputnu destinaciju. Polako nastavljam dalje, sljedeće odmorište je iznad Bakarskog zaljeva, pogled, predivan.
Sljedeća zaustavna točka je Luka Bakarac. Prvi kontakt sa morem u ovoj godini, miris i šum mora, svi sve znate o tom osjećaju, ne treba ga posebno opisivati. Od lučice pogled seže prema Bakarskim prezidima, također vrijedno posjete. Polako se oblačim i krećem prema Kraljevici. Tamo se nalazi Galeb. Nakon što je godinama bio usidren u Rijeci, brod se sada nalazio u brodogradilištu „Dalmont d.o.o.“ u Kraljevici na remontu, tj. na početku svojeg novog poglavlja života, da ga se pretvori u brod muzej sa popratnim ugostiteljskim i ostalim sadržajima. Tu sad mogu spomenuti onu hitnost sa početka priče. Za svega nekoliko dana od mojeg izleta bio je plan da se brod odtegli iz brodogradilišta „DALMONT d.o.o.“ u Kraljevici, u brodogradilište „Viktor Lenac d.d.“, na daljnje zahvate oko remonta broda. Tako da mi je zaista iscurilo vrijeme da vidim brod u njegovom sadašnjem stanju. Na rivu nasuprot brodogradilišta u Kraljevici stižem ujutro oko 9 sati, da krenuo sam ranom zorom, oko 6 sati. Parkiram motor, odlazim u obližnji kafić po kavu i vraćam se na klupicu. Pogled direktno na brod, pijem kavu, mirišem more, gledam brod i unatoč njegovu oronulu izgledu, osjećam se sretnim, jer eto, našao se netko pametan da ga spasi od propadanja i produlji mu život i za sljedeće naraštaje. Nakon kave slikam iz svih živih kutova, mislim si, kakav bi bio doživljaj doći bliže…

Prilikom spuštanja prema spomenutoj rivi, prošao sam pored dvorca Fran Krsto Frankopan, pa sam krenuo u traženje položaja za slikanje istog. Najbolji položaj se kazao na suprotnoj strani rive, na istoj strani gdje je i brod Galeb. Tražim, lunjam, nalazim put, koji vodi do mora i ne samo do mora, nego do idealnog mjesta za slikanje dvorca. Malo gledam uokolo i vidim da je tu i ulaz u brodogradilište, jedan od pomoćnih ulaza, da ih tako nazovem. E sad je prilika.

Idem prema ulazu, a što sad, pitat ću ljude, da li slobodno dođem malo bliže brodu. Nailazim na starijeg gospodina, pitam da li slobodno odem do broda? Njegov odgovor me pomalo iznenadio, odgovor je bio, nešto u stilu, „gdje si našao za gledati tu olupinu“. Bilo je to dovoljno da krene razgovor na temu. Gospodin je brod gledao, kao i većina nas, kao Titov brod, i ogromnu rupu gdje se sad troše ogromni novci za njegovu obnovu i daljnje troškove oko dokovanja itd. Na kraju smo ipak završili sa riječima: „Ajde kad si već dovde došao, idi, gledaj.“ I tako sasvim slučajno, ne planirano, ali uz malo ljubaznosti, šećem uz Galeba. Radovi su u punom jeku, ajde super, bude nešto, valjda neće sad posustati kad su već na pola. Sa nekom nadom u bolje sutra nakon par minuta izlazim van, sjedam na motor i idem prema obližnjem svjetioniku, Rt Oštro. Bilo je oko 11 sati, u planu je još bilo otići na otok Krk, pa onda prema Rijeci, vidjeti poznate lučke dizalice, lukobran, torpednu stanicu, pa otići do Trsata, gledam na sat i računam vrijeme. Hm, ne znam baš, režem Rijeku, ništa od toga ovaj puta.

Odlazim na Krk, plan je bio samo priječi preko Krčkog mosta (i nije neka ugoda sa motorom), slikanje i natrag. Tako je i bilo, na povratku sa otoka, tankiram i odluka je da se vratim na početak današnjeg dana, Luka Bakarac i da se barem malo okupam kad sam već na moru. Oko podne stižem u Bakarac, parkiram motor u hlad ispod drva, tu je i klupica. Stavljam tu stvari, pa ajmo u more, a je uvijek hladno to more, majko moja. Tu sam se zadržao, kojih sat i pol, do dva. Bilo je to vrijeme razmišljanja o brodu, koji je prošao sve što se proći može i dobro i zlo. Šteta je što se taj brod gleda sa negativnim predznakom, jer kakva je razlika između njega i MiG-ova koji još i danas lete. Kao i Galeb, i neki od tih MiG-ova su na početku rata bili na protivničkoj strani. Ali eto sa MiG-om je malo lakše preletjeti na drugu stranu, nego sa brodom. Stoga, napravimo tri koraka unazad, pogledajmo širu sliku, dali je zaista brod kriv za bilo što, dali je auto kriv ako pregazi pješaka ili je kriv vozač? Dozvolite da se vratim još malo dalje u prošlost. Recimo npr., Kralj Tomislav nas je obranio od Ugara i Bugara. Matija Gubec, se borio protiv kmetstva, Ban Josip Jelačić, ukinuo je kmetstvo, sazvao prve izbore za Hrvatski sabor, te je Mađare potjerao preko Drave. Tito nas je oslobodio od Nijemaca i Hrvatskoj vratio Istru, Rijeku i Dalmaciju koji su bili predani Italiji. E sad, neke od ovih ličnosti slavimo, neke krivimo. Kako nam kad paše, takvu si sliku stvaramo, a sve je to naša povijest bila ovakva ili onakva. U većini slučajeva u glavi si stvaramo sliku o nečemu ili nekome, temeljem polovičnih saznanja ili bolje rečeno neznanja. Griješimo svi, pa tako i oni, veliki vođe, rade i dobre i loše svari. No da li onda treba sve njihovo uništiti ili bi možda bilo jednostavnije, a i pametnije, prenamijeniti i koristiti kao društveno dobro? Jer ljudi moji, sve su to platili i gradili naši djedovi, očevi, a sad smo se našli mi pametni, pa ajmo rušit, devastirat zato jer je tu nekad boravio netko tko nam se sad ne sviđa. Po toj logici Nijemci su trebali razrušit sve autoceste po kojima se i dan danas voze, jer vidi čuda, napravio ih je najveći svjetski zločinac, Hitler, za potrebe svojih ratnih pohoda. Kako god mislili da je život kratak, ipak je dovoljno dugačak da svi mi napravimo sijaset dobrih i loših stvari. Na nama je da pokušamo iz loših postupaka naučiti lekciju i da ne radimo iste greške dva puta. Kamo sreće ako naučimo na tuđim greškama.

Brod Galeb, je samo starac od preko 80 godina na svojim leđima, sa svim mogućim ožiljcima života na svojoj koži, radio je što su drugi htjeli da radi. Zvao se on Ramb III, Kiebitz ili Galeb, on je samo hrpa hladnog željeza, čovjek je taj koji mu daje ulogu, a sad bi ga taj isti čovjek mrzio. Ali i to hladno željezo nas je naučilo lekciju. Vidi me, star sam, nemoćan, ali tu sam, torpediran, popravljan, potopljen, pa opet popravljan, pa tek onda su me vidjele kraljice i kraljevi, tek onda su svjetski vođe i velikani hodali po mojim palubama. Uzmite si taj brod za inspiraciju života, ja ga gledam od prvog dana kao takvog, on jednostavno predstavlja život koji plovi svjetskim morima i oceanima i prkosi svim olujama i nedaćama.

Eto, to je moj kratki osvrt na moj izlet, bio je to predivno ispunjen dan, koji će mi ostati u sjećanju. Predivnih 500 kilometara, evo i sad se još sjećam svježeg mirisa drva, kojeg su pilili u Gorskom kotaru, ono voziš se, i samo odjednom te zapljusne miris jelovine…

U nastavku prenosim nekoliko riječi iz knjige „GALEB“, autor: Zvonimir Freivogel

PREDGOVOR
Pred ulazom u Mrtvi kanal u Rijeci, blizu Hrvatskoga narodnog kazališta lvan Zajc, leži kontroverzni povijesni brod Galeb, popularno nazvan „Titovim brodom mira" i u novije doba poznat samo pod tim promidžbenim nazivom, iako je njegova „karijera" bila vrlo burna i zanimljiva još i prije Titovog doba. Često ga se proglašava Titovom jahtom, premda brod službeno nikad nije klasificiran kao jahta. Bila je riječ o školskom i pomoćnom brodu bivše Jugoslavenske ratne mornarice (JRM), na kojemu je bivši doživotni jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito često boravio kad je putovao na sastanke s drugim diktatorima „Trećega svijeta“ a kao jedini od brodova bivšeg JRM-a bio je dovoljno velik i prostran da se na njemu urede apartmani za predsjednika i njegovu pratnju za dulja putovanja.

Naš današnji Galeb porinut je davne 1938. godine u ltaliji kao brzi brod za prijevoz banana za državnu kompaniju Regia Azienda Monopolio Banane, skraćeno RAMB. Sagrađena su ukupno četiri broda te klase, a Galeb je kao treći od njih dobio ime Ramb lll. Još kod projektiranja planirano je u slučaju rata preurediti sva četiri broda u pomoćne krstarice, ali su tijekom Drugoga svjetskog rata naoružana samo tri, dok je četvrti (Ramb lV) pregrađen u bolnički brod. Ramb l i Ramb ll služili su kao naoružani brodovi na Crvenom moru, zajedno s bolničkim brodom Ramb IV, dok je Ramb lll ostao na Sredozemlju i sudjelovao je u pratnji konvoja, sve dok ga u svibnju 1941. nije torpedirala britanska podmornica. Ostao je bez pramca i morao se vratiti na popravak u ltaliju ploveći cijelim putem iz sjeverne Afrike preko krme. Brod su u rujnu 1943., poslije talijanskog primirja sa Saveznicima, zaplijenili Nijemci i pregradili ga u minopolagača pod novim imenom Kiebitz. Potopljen je savezničkim avionskim bombama u Rijeci, izvađen je i popravljen te je ušao u službu JRM-a kao Galeb.

Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj ostao je u sastavu JRM-a te je sudjelovao u agresiji na Hrvatsku, a zatim otišao u Boku kotorsku i služio pod zastavom Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) sve do njezina raspada 2006. godine. Konačno je prodan jednomu stranom brodovlasniku i stigao je u brodogradilište Viktor Lenac na remont, koji nije obavljen jer vlasnik nije platio popravke. Galeb je zatim otkupljen i završio je u Rijeci, a trebalo bi ga preurediti u povijesni spomenik, brod-muzej, prenoćište i mjesto za održavanje raznih kulturnih manifestacija. Pri tome predstavlja sve veći kamen spoticanja i povod verbalnih, kao i literarnih sukoba pristaša i protivnika ponovno oživljenog titoizma sa svim njegovim „ljepotama", premda sam brod nije za to kriv i zaslužio je bolju sudbinu.

Stoga sam, na nagovor nakladnika Zvonimira Despota, odlučio napisati ovu knjigu i prikazati raznoliku povijest ovog broda, jednog od najstarijih na Jadranu, koji je zahvaljujući solidnoj gradnji uspio preživjeti sve ove peripetije i još je danas u plovnom stanju. Pri tome sam rabio postojeću literaturu; u ltaliji i Hrvatskoj objavljeno je nekoliko knjiga i članaka na temu Galeba, odnosno bivšeg Ramba lll, a bila mi je dostupna i stručna talijanska, kao i njemačka literatura o ratnim, pomoćnim i trgovačkim brodovima, posebice o pomoćnim krstaricama za zaštitu pomorskog prometa, također i o minopolagačima i njihovim operacijama u Drugome svjetskom ratu. Veliku pomoć pružio mi je Nenad Labus iz Rijeke, bivši kustos Goleba, koji je također skupljao podatke o brodu, njegovim zapovjednicima i službi pod raznim zastavama, a Andreas Burdel iz Sonneberga u Njemačkoj dao mi je na raspolaganje niz knjiga iz njegove bogate biblioteke o talijanskoj ratnoj mornarici. Danijel Frka nacrtao je nekoliko skica broda u raznim razdobljima njegove službe, a iz privatnih zbirki te iz zbirki udruga ljubitelja pomorstva nabavljene su fotografije broda i njegovih blizanaca. Svi ti elementi pomogli su složiti priču o tom zanimljivom brodu. Kad se činilo da je o brodu sve rečeno, sjetio sam se da u svojoj pismohrani imam i kratku autobiografiju ratnog zapovjednika Kiebitza, kapetana korvete Hansmanna, a njegovi navodi natjerali su me znatno promijeniti dio teksta o naoružanju broda u njemačkim rukama.

ZAKLJUČAK

Ideja obnoviti brod kao muzej u Rijeci u načelu je vrlo pohvalna, jer je brod tijekom službe u nekoliko mornarica pod trima zastavama plovio Jadranom, Sredozemljem i nekim svjetskim oceanima, a svojedobno je i potopljen u Rijeci. Tako bi predstavljao izvrstan muzejski objekt za prikaz svih razdoblja svoje službe, kao i povijesti brodogradnje i tehnike. Nažalost, posebice u nekim medijima, previše se naglašava Titovo doba.

Činjenica je da je Galeb svojedobno bio jako poznat, barem u jugoslavenskim i nesvrstanim medijima. Obišao je gotovo cijeli svijet (osim Sjeverne i Južne Amerike i Australije), a posjetilo ga je ili se na njemu zadržavalo 89 svjetskih državnika, poput britanske kraljice Elizabete II., britanskog premijera Winstona Churchilla, egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nassera, bivšeg grčkog kralja Pavla i kraljice Frederike, etiopskog cara Haila Selassija, marokanskog kralja Hasana ll., predsjednika Gane Kwame Nkrumaha, finskog predsjednika Urha Kekkonena, glavnih sekretara Komunističke partije SSSR-a Nikite Sergejeviča Hruščova i Leonida lljiča Brežnjeva, kambodžanskog princa Norodoma Sihanuka, libijskog predsjednika Moamera el Gadafija, alžirskog predsjednika Huarija Bumedijena i tuniskog Habiba Burgibe, sirijskog predsjednika Hafaza el-Asada, rumunjskog predsjednika Nicolaja Ceauseskog, indijskog premijera Jawaharlala Nehrua i premijerke lndire Gandhi, cejlonske predsjednice Sirimavo Bandaranike, indonezijskog predsjednika Ahmeda Sukarna, ciparskog predsjednika nadbiskupa Makariosa, glavnog tajnika UN-a Kurta Waldheima i predsjednika CK KP Kine Hua-Kuo-Fenga. Na njemu su boravili znanstvenici i umjetnici, kao i filmske zvijezde poput Elizabeth Taylor i Richarda Burtona (tijekom snimanja filma Sutjeska 1973. godine), Sophije Loren i Kirka Douglasa, premda je moguće da ih je Tito primio na Brijunima na nekoj od svojih manjih jahti kojih je imao u izobilju. Njihova imena ne nalaze se na pločicama koje su bile postavljene kod ulaznog slaza na Galeb, a jedina zvijezda koja se izričito spominje je Orden za vojne zasluge sa velikom zvijezdom kojeg je Tito dodijelio brodu 25. kolovoza 1972. godine.

Titova supruga Jovanka bila je s njim na gotovo svim putovanjima, osim puta u London 1953. i na Bliski istok 1967. godine. Nalazimo ih oboje na nizu fotografija kako sjede zajedno na palubi ili u salonu, čitajući ili gledajući more. Tada među njima još nije vladala napetost, jer Jovanka još nije imala političkih ambicija, kao u posljednjim godinama zajedničkog života, kad je i nju Tito isključio iz svog užeg kruga.

Tita bi se najbolje moglo usporediti s rimskim carem Augustom, koji je unatoč apsolutnoj moći također rado glumio običnog pučanina. U usporedbi s nekim drugim vođama i diktatorima Trećega svijeta Tito je djelovao kao pozitivna i simpatična ličnost. Njegova putovanja Galebom približila su ga i običnim pomorcima i radnicima. Njegove dobro sačuvane i za svoje doba suvremeno uređene odaje na brodu bile su umjereno luksuzne, malo bolje od stanova prosječnih građana. Na sličan način bile su uređene njegove vile na Brijunima, Beogradu (i širom Jugoslavije), a na Galebu sigurno nije bilo pozlaćenih slavina za vodu ni zlatnih Kalašnikova, kao kod nekih njegovih “kolega“ poput Saddama Husseina. Za putovanja po Jadranu Tito je ipak češće rabio manje jahte, a najpoznatije su bile Jadranka i Podgorka.

Kad je 1948. propala Titova vizija njega kao vođe nove balkanske federacije (koja je trebala uključivati Jugoslaviju, Bugarsku, Albaniju i dijelove Grčke), odlučio se kao „veliki državnik" okrenuti svjetskoj politici i bio jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih. Prekomorska putovanja bila su jedan od načina proširiti vlastiti mit, a ujedno se odmoriti od dosadne unutarnje politike. Tako je 130 puta putovao u inozemstvo i posjetio 70 stranih država. Stoga ne čudi da je kod širokih masa i ljudi koje je osobno sreo bio vrlo popularan, za razliku od brojnih drugih diktatora koje se moralo „ljubiti na zapovijed“. Ujedno je bio pragmatičan i nije se htio odreći kakvoće. Spominje se i lovačka priča ili legenda, da je skladište voća na Galebu bilo puno kvalitetnih izraelskih naranči. Kako se ne bi uvrijedilo arapske posjetitelje, mornari su tijekom cijele noći prije uplovljavanja u Aleksandriju morali sa svih naranči strugati pečat „Jaffa“.

Ramb III alias Kiebitz alias Galeb tako je proveo veći dio svoje povijesti pod zastavom tadašnje Jugoslavenske ratne mornarice, a najviše nautičkih milja preplovio kao „Titov brod mira“. Ipak se ne smije zaboraviti ni pretpovijest broda, a treba cijeniti i umijeće njegovih graditelja prije osam desetljeća, kao i ljudi koji su ga popravili i zatim održavali preko sedamdeset godina. Bila bi šteta prodati ga u staro željezo ili potopiti kao cilj za ronioce, jer je još uvijek u (relativno) dobrom stanju. Uloga broda-muzeja, galerije, mjesta za održavanje priredbi i restorana mogla bi ga još niz godina održati „na životu“.

Galeb je ipak polarizirao hrvatsku javnost, posebice kod ljudi koji smatraju da bi Titovo doba trebalo završiti u „ropotarnici povijesti“ te da bi se konačno trebalo početi objektivno proučavati i učiti povijest. Nove generacije moraju saznati da ni Rijeka ni Hrvatska, kao ni brodogradnja s pomorstvom ne postoje tek od 1945. ili 1991. godine, nego je riječ o višestoljetnoj tradiciji koju treba cijeniti, na nju se sjećati i odgovarajuće je prikazati javnosti zajedno sa svim pozitivnim i negativnim zbivanjima i posljedicama, uključujući i „mitsko“ doba Jugoslavije, kojega se mnogo ljudi nikako ne može ili ne želi odreći.

Da ostanete u toku sa auto-moto novostima, molim Vas da ispunite SUBSCRIBE formu na dnu stranice, hvala.

SUBSCRIBE FORM

Subscribe to our Newsletter

FOLLOW US!

SHARE THIS PAGE!

SUBSCRIBE FORM

Subscribe to our Newsletter