Stivo_Putovima Puta svile

„Putovima Puta svile"
autor: Stojan Gajić

I kad već pomislim da nema više putopisnih knjiga kojima su autori motoristi, eto sasvim slučajno naletim na još jednu, i super da ih ima. Nije nova, možda je neki od Vas već imaju. Ovaj puta predstavljam Vam knjigu "Putovima Puta Svile", autor: Stojan Gajić.
Treba napomenuti da g. Stojan kompletni iznos koji uplatite za knjigu prosljeđuje u humanitrane svrhe, konkretnim slučajevima i Vi dobijete obavijest o tome za koga je uplačeno. Zaista pohvalna gesta. Ovom prilikom prenosim Vam početak ove odlične knjige.
Ako ste zainteresirani za kupovinu knjige (150 kn + troškovi slanja) i da istodobno nekome pomognete, javite se g. Stojanu putem facebooka:

https://www.facebook.com/stojan.gajic.9

Stojan Gajić

Putovima Puta svile

Silk Road Adventure 2014

Kazalo
Riječ prijatelja koji je uredio knjigu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
Prolog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .10
...let’s hit the road! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14
...i avantura može početi... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18
From Russia with love . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .22
Kazahstan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34
Dan 16 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59
Kirgistan... prvi put (Bishkek) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 70
Kazahstan... drugi dio . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73
Januszova pustolovina... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77
Četiri jahača... „apokalipse” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .79
Kirgistan... drugi put . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .97
Pamir (Tadžikistan)... here we come! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118
Uzbekistan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157
Turkmenistan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 180
Azerbajdžan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195
Gruzija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 201
Armenija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 211
Gruzija... drugi čin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 218
Turska . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221
Zadnja tri dana... Sofija, Beograd, Rijeka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 228
Epilog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 234
Zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 235

Riječ prijatelja koji je uredio knjigu

Doktora Stojana Gajića upoznao sam u vrijeme kada još nije bio doktor već samo Stojan, a za prijatelje Gajo. Danas je doktor medicine, a za prijatelje i dalje Stojan ili Gajo, za mene oduvijek Gajo. Pamtim ga od vremena kada je bio samo Lindin mlađi brat, a Linda je išla sa mnom u razred. Iako smo generacijski razlike samo godinu dana, dijele nas dvije školske generacije jer sam ja išao u školu nešto ranije. Gajo i ja smo učenici talijanskih škola: on je završio osnovnu školu Belvedere, a ja Gelsi, a kao srednjoškolci smo se našli u Liceu. Još su nam se neke životne okolnosti poklopile pa smo se neko vrijeme našli zajedno na Medicinskom fakultetu, radili smo u osnovnoj školi Dolac na istom radnom mjestu (u različito vrijeme), čak su nam i očevi promovirani u doktore znanosti na isti dan pa smo se i na toj promociji sreli (to su one male životne koincidencije). No, ima jedna okolnost koja nas je povezala i na jednoj drugoj razini, a to je ljubav prema motorima, točnije prema moto putovanjima.

Jako dobro pamtim svoje prvo moto putovanje, odnosno moto ljetovanje. Bilo je to 1997. godine kada sam s društvom otišao starom Jawom 350 na Cres i na povratku svratio na Krk gdje Gajo ima vikendicu, a u kojoj sam dotad proslavio dva dočeka Nove godine. Proveli smo kod njega dva dana, malo se još kupali i feštali, ali ono što posebno pamtim je činjenica da smo u jednom trenutku Gajo i ja, spomenutom Jawom skoknuli na piće u Punat. Gajo, koji tada nije vozio motor, bio je jako zainteresiran za Jawu. Svašta ga je zanimalo i svašta je pitao (npr. sjećam se da me pitao koči li se na motoru mašinom). Uglavnom, imao sam dojam da Gajo već neko vrijeme razmišlja o motorima.

Prošlo je otad petnaestak godina i jednog dana mi se Gajo javio i rekao da je kupio motor... i našli smo se... i vozili se... Ja sam u međuvremenu jako zavolio moto putovanja i priuštim si barem jedno godišnje, tako da sam bio uistinu sretan kada mi je Gajo rekao da i on planira putovanje. Rekao je da će motorom, u tri mjeseca prijeći Put svile! Odmah smo počeli razgovarati o tome, nevjerojatnom lakoćom kao dvije osobe koje uopće ne sumnjaju u izrečeno, kao da je to najnormalnija i najuobičajenija stvar: prijeći Put svile!

Takvo se putovanje u mnogočemu razlikuje od mojih moto putovanja koja traju po tjedan dana i 2000 asfaltom prekrivenih kilometara. On odlazi na meni potpuno nepoznato područje, s potpuno nepoznatim suputnicima, s potrebom za offroad vožnjom...

„To je avantura života!”, rekao je.

„Znam. Iako nije dobro tako rano ispucati avanturu života, ali idi.”, odgovorih. Rekao sam mu da o tome mora pisati. Rekao je da hoće.

Gajo je otputovao, a ja sam ga pratio na webu i razmišljao, dok sam čitao postove, kako je to uistinu avantura života.

Onda se vratio i zvao me na piće. Ovog smo se puta našli na terasi bakarskog hotela, a piće u Puntu bilo je daleko. Ovoga puta on prepun iskustava, a ja prepun pitanja. Ispričao mi je mnogo toga, ali ni približno onoliko koliko sam želio znati i, na sreću, ni približno onoliko koliko je želio reći. Na toj smo kavi odlučili da će Gajo napisati knjigu Putovima puta svile, a ja ću mu je urediti. Gajo će ukoričiti Avanturu, a ja ću mu je urediti. Rekao sam mu da je meni putovanje, u svakom pogledu, bitno koliko i cilj te da ću zasigurno uživati tijekom uređivanja njegove Avanture.

Prošlo je otad nekoliko godina, a mi smo putovali i nismo žurili. Ponekad je bilo teško, a ponekad lako... i baš smo se naputovali. Prešli smo put od rukopisa do knjige, a on je dug, kao i Put svile i valja ih prijeći lagano i bez žurbe te uživati tijekom putovanja. Gajo me je odveo u neke daleke i nepoznate zemlje i upoznao me s nekim nepoznatim ljudima i običajima. Iskusio sam čari nepreglednih stepa i visokih planina kao i nepredvidljivih vremenskih uvjeta. Zapinjali smo o neke padeže, spoticali se o sintaktičke nelogičnosti i leksičke nedosljednosti. Ponekad smo trokirali u želji da kratimo rečenice i spajamo poglavlja, a ostali smo bez goriva kada sam horizont pokušao pretvoriti u obzor. No, ipak smo odvozili sve dionice i dovezli se do pred sam cilj.

Vrijeme brzo prolazi i Put svile je svakim danom sve dalji, osim za putovanje prstima po karti... ili knjizi... ili sjećanju.

Niko Cvjetković

Uvod
Dugo godina rađala se ideja za odlazak u Rusiju (odnosno u bivši SSSR). U biti, otkad znam za sebe, Rusija me je uvijek privlačila, a da ni sam ne znam zašto! Kao da ima nešto mistično u sebi. Nešto što želim doživjeti. Možda ta bijeda, ta neimaština, taj dašak socijalizma, ma ne znam ni sam. Jedino što sam oduvijek znao je da tamo trebam ići, da trebam doživjeti i Kazahstan i Sibir. Kad je nastao Google Earth, znao sam satima „lutati Rusijom” zamišljajući se tamo.
Kada mi se pružila prilika za odlazak u Kazahstan (i ostale „Stanove”), vrag mi više nije dao mira. Sibir će mi vjerojatno ostati neostvaren san, ali i ovako ću biti miran i ispunjen. Sve je krenulo slučajno. Na internetu sam naišao na dvoje Poljaka (Janusz i Kasia) koji su odlučili krenuti na avanturu zvanu „Silk Road Adventure 2014”. Kako sam bio radoznao,
počeli smo se dopisivati sve dok si na kraju nisam postavio pitanje: „A zašto im se ne bih pridružio?”
Imam 38 godina, duži niz godina radio sam kao medicinski predstavnik, a neposredno prije puta zaposlio sam se kao liječnik na hitnoj pomoći. Nisam ni po čemu drukčiji od ostalih: do 30 i neke živio sam sa svojim roditeljima, a sada živim u obiteljskom stanu, imam suprugu, vodim normalan život... jedino što nemam kredit. Kažem to da shvatite kako svatko može učiniti ovo na što sam se ja odlučio. Motor, prvi i jedni, kupio sam prije pet godina i otad sam nakupio 25.000 kilometara iskustva, što u on što na offroad vožnji.
Čim sam ga kupio počeo sam se pripremati za putovanja (set novih kofera, reflektirajuće trake, maglenke...), ali koliko god sam uvijek sanjao o Rusiji, duboko u sebi znao sam (uz blagi osjećaj razočaranja) da će to sve ipak biti neostvareni san i da će, na kraju, motor služiti samo za kraće europske destinacije. Ako uopće i to! Bez obzira na sve to, svaki put kada bih izašao iz Rijeke motorom, zamišljao sam da sam negdje u Rusiji, a čim bih sišao s asfalta vidio bih se u Kazahstanu. Nikako nisam mogao prestati sanjati te destinacije.
Nisam rođeni avanturist, već najobičnija osoba kakvu susrećete svakodnevno na cesti. Kao dijete, mnogo sam putovao s roditeljima tako da su mi spavanje u šatoru i uvjeti takvih putovanja više nego poznati. Jedino što sam napravio drukčije od nekih je to da sam izašao iz „zone komfora”, da sam odlučio da snovi neće ostati samo snovi i omogućio si putovanje života. As simple as that!

Prolog

2. veljače 2014.

Kad sam se odlučio krenuti u ovu avanturu, nisam bio zaposlen. Znači, vrijeme je bilo na mojoj strani. Doduše, novčanik nije, ali odlično je kad imaš dobre roditelje koji su ti voljni pomoći s „malom” posudbom! Znači financije su „riješene”.

Motor... check!

Oprema.... check!

Naravno, uvijek može biti i bolje, ali kad nemaš novaca za bolje i ono što imaš je odlično! Nova je putovnica krenula u izradu jer stara nije imala mjesta za sve potrebne vize. Zadnja je „prepreka” kako ću supruzi objaviti da odlazim na takav put. Hm…

„Evo, ja idem tamo negdje na kraj svijeta, a ti me pričekaj doma dva i pol mjeseca.”

Daleko od toga da je bilo lako priopćiti joj, ali snovi su bili prejaki da bih odustao, a vrijeme leti. Neki su to odavno shvatili, a neki neće nikada!

Planirano je da će putovanje trajati dva i pol mjeseca, najkasnije do 1. kolovoza 2014., da ćemo obići 17 država (Hrvatska, Mađarska, Slovačka, Poljska, Litva, Latvija, Rusija, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Uzbekistan, Turkmenistan, Azerbajdžan, Gruzija, Armenija, Turska, Bugarska i Srbija), te da ćemo odvoziti oko 20.000 kilometara, što on što offroad. Originalni plan bio je da se putuje kroz Ukrajinu, ali smo, zbog loše političke situacije koja je eskalirala u otvoreni vojni sukob uoči našeg polaska, odlučili putovati obilazno.

Uglavnom, skoro su me svi prijatelji smatrali ludim. Tražili su od mene razloge i objašnjenja zašto idem, uvjeravali su me i objašnjavali mi zbog čega je bolje ostati doma, zbog čega je bolje zaposliti se pa onda otići. I mama me gledala kao da joj nije pravo, a onda je rekla:

„99% sam ljubomorna, a 1% zabrinuta!”

Sigurno je bila zabrinuta i preko 100%, ali je to krila od mene. Samo je jedna mama!

Tri mjeseca prije puta uspio sam se zaposliti kao liječnik u hitnoj medicini u Senju. To je ispalo odlično jer ću trebati posuditi, pa samim time i vratiti, manje novca, a i dobit ću neko iskustvo za ponijeti sa sobom za ono zlu ne trebalo!

Dobro, odlučio sam da ću krenuti i što sad? Treba se od nekud početi, a hvata me panika zbog viza koje su, u biti, (p)ostale jedina prepreka. Vrijeme leti, a ja nemam niti jednu jedinu vizu. Tješi me što, tako i tako, dva tjedna ne mogu ništa, sve dok ne dobijem novu putovnicu. Klasično guranje problema ispod tepiha!

Drugi je problem što se većina viza izdaje u Beču, a to znači odlazak u Beč što je dodatni, veliki i neplanirani trošak, ali i organizacijski problem s obzirom da sam se zaposlio.

Ipak, na kraju je sve ispalo odlično jer su mi Poljaci s kojima putujem, preko svoje agencije riješili sve vize. Sve osim ruske i kazastanske, koje sam dobio u Hrvatskoj, te turske koja se radi online. Naravno, tursku sam vizu radio u jedan ujutro na dan putovanja jer sam, koliko god nevjerojatno zvuči, zaboravio na nju, što je tipično za mene... sve u zadnji čas!

I da, počeo sam se i fizički pripremati za put: malo „veslanja” doma nikom ne škodi! Shvatio sam da bih nakon cjelodnevne vožnje motorom, prvenstveno offroada (a toga će na putu biti dosta), bio premoren. Ono, kad dođete doma i ako se odmah ne istuširate zaspite kao klada! Nažalost, počeli su kišni dani pa će treninzi biti nešto zahtjevniji, ali i to se mora odraditi. Stavljaj kišnjak, sjedaj na motor i pravac Grobnik! Nakon tri sata offroada vratio bih se doma. Kiša se slijeva s mene, nikoga na cesti, a ja po Grobničkom polju vozim offroad sa smiješkom na licu i zamišljam kako sam na kraju svijeta. Bio sam sretan kao malo dijete koje čeka rođendanski poklon. Uglavnom, kadgod bih mogao, sjeo bih na motor i išao negdje; ponekad na Grobnik, ponekad do Kastva pa tamo po šumskim putevima do Rupe, ponekad s društvom na offroad po Istri. Nebitno gdje, bitno da se nabija kondicija i to po mogućnosti na offroadu.

U razgovoru s prijateljem (jedini kojeg sam, zbog njegovog iskustva slušao SVE što mi savjetuje) preko chata (ja doma u fotelji, a on na drugom kraju svijeta – u Ekvadoru!!!), uspio sam, potpuno nenadano, onako uz razgovor, dobiti metalnu zaštitu mašine motora (engine guard) što se na kraju pokazalo kao odlična stvar. Živio internet! Prijatelj se sam ponudio da će mi posuditi zaštitu za motor koju je on koristio na putu oko svijeta. Hvala mu na tome. Naravno, nije on jedni koji mi je odlučio pomoći: i kameru mi je posudio prijatelj, memoriju… sve „sitnice” koje puno koštaju, a bilo bi ih odlično imati.

Kako se bližio dan polaska, postajao sam sve nervozniji. U radnoj sam sobi počeo odlagati stvari koje sam smatrao da bih trebao uzeti na put. Problem je u tome što nisam nikada bio na takvom, ili sličnom, putovanju pa nisam znao što bi mi sve moglo trebati. Svatko koga pitam ima svoju viziju i svatko mi daje savjet, a 90% njih ili nema motor ili nisu otišli dalje od Opatije, ali svejedno imaju „znanja” na izvoz.

Od sponzora su mi se javili LS Moto, koji su mi odlučili pomoći oko spremanja motora, Novema Nova koja me je opskrbila odličnom opremom od glave do pete te KupiGume.hr s vrhunskim Heidenau Scout gumama. Uz sve to, osvojio sam prvu nagradu povodom tridesete godišnjice Yamahe Ténéré u suradnji s Enduristanom, što bi značilo: komplet torbi za cijeli tim! Odlično! Veliki, planirani trošak riješen besplatno, i to s odličnim mekanim koferima.

Nervoza je počela činiti svoje, tako da sam dan pred polazak više vremena proveo na WC-u nego u spremanju stvari!

Bilo je planirano da polazak bude 14. svibnja 2014. Moja obitelj se spremila za ispraćaj: zamijenili su smjene na poslu samo da budu sa mnom na dan polaska, ali se polazak odgodio za dan kasnije: 15. svibnja! Zbog promjene zamišljene rute nema potrebe kretati dan ranije!

Na dan polaska budim se rano ujutro. Supruga ide na posao, a ja idem do garaže po motor: kao da idem na kavicu, a ne na „kraj svijeta”. Sve se doimalo nadrealnim, kao da je netko drugi u mojoj koži. Idem kod svojih roditelja ostaviti ključeve od kuće, zagrljaj i...

...let’s hit the road!
15. svibnja 2014.
Vremenska prognoza za prvih par dana puta bila je „super”: kiša, loše vrijeme, vjetar zbog kojeg „ako ne trebate, ne krećite na put”. Genijalno! Jedina je utjeha bila ta što prvih 700 kilometara, do Slovačke, znam napamet kao svoj džep. Nakon 11 sati vožnje, što po
užasnoj kiši, što po užasnom vjetru u Mađarskoj (vozio sam 60km/h dijagonalno po autoputu tako da su me i šleperi prestizali), stižem u Čerenčany u Slovačkoj. Cijeli je dan vrijeme bilo toliko loše da nisam stigao niti uživati o onome „gdje ja to idem!?!” Nije to kavica pa sam popodne doma! Sada, kada sam krenuo, svakim ću satom, danom, biti sve dalje od kuće i neće me biti dva i pol mjeseca! Nešto dotad nezamislivo! Čerenčany je mjesto gdje žive roditelji moje supruge. Razlog zašto cestu poznajem kao svoj džep je taj što vrlo često tamo putujemo. U kući su me dočekala zabrinuta lica, a na stolu topla večera; svi su bili zabrinuti što kasnim jer su s televizije stalno stizale vijesti o apokalipsi na cestama. Dobro je to što se kod supruginih roditelja osjećam kao doma pa sam se mogao odmoriti, istuširati, na miru povečerati i prepakirati sve ono što nije dobro pakirano. U biti, prvih „par” dana sam stalno prčkao po torbama i trakama za zatezanje. To je trajalo sve dok nisam našao idealnu poziciju za sve torbe.
Sljedeća postaja – Katowice u Poljskoj. Imam sreću što i tamo imam rodbinu pa sam se odlučio javiti im se i posjetiti ih nakon dugo godina. Put do Poljske isto je bio kišovit! Dan ranije u Slovačkoj je, kao što sam rekao, bila apokalipsa: pola Slovačke poplavljeno, stabla porušena, ceste zatvorene, ljudi bez struje i vode! Naravno, sve je to bilo baš na
„mojim” cestama. GPS nemam jer imam Google maps u glavi, mapu Slovačke nemam jer Slovačku, kao, znam napamet... te na prvoj zatvorenoj cesti: „ahhh, kuda sad?” Naravno, obilazno po šumama i gorama! Bilo je hladno, kišovito, maglovito, gnjecavo, tipično jesenje vrijeme... reklo bi se, ne baš idealno za putovanje.

Iako sam planirao posjetiti dvorac u Oravi, na samom sjeveru Slovačke, morao sam

odustati od toga. Nažalost, nije bilo vremena jer sam već kasnio zbog dodatnih kilometara koje sam morao prijeći radi zatvorenih cesta, te sporije vožnje zbog kiše.

Kišilo je skoro cijeli dan, na trenutke je bilo toliko hladno da sam očekivao da će se kiša u svakom trenutku pretvoriti u snijeg. Više sam pazio da negdje ne proklizim nego što sam razgledavao krajolik. Bez obzira što je vrijeme loše i što, ruku na srce, nije bio trenutak za putovanje motorom, tješilo me to što je to početak moga sna. Zapravo, to je bilo jedino što mi je dizalo moral. Stižem u Katowice mokar kao miš, cestu sam naučio napamet preko Google maps-a, ali je, nažalost, cijeli centar grada u rekonstrukciji pa sam lutao i ciljao točnu cestu. Bilo mi je dosta, što od umora, što od gladi, a što od kiše. Nalazim se na 100 metara zračne udaljenosti od destinacije, ali nikako da „ubodem” točnu cestu. Na kraju sam, uz pomoć jokera „pitaj prolaznike”, došao do željene zgrade. Na svu sreću tamo su me čekali topla večera i topao tuš. Nakon takvog dana to je jedino što čovjeku treba (i radijator za sušenje opreme koja je potpuno mokra). Ujutro krećem s kišnjakom na sebi, bez obzira što ga ne volim zbog gnjavaže kod oblačenja, te pravac Varšava. Iako je kišnjak must have, kada se putuje motorom mrzim ga iz dna duše. Već je sama moto oprema nezgrapna i preko svega toga navlačiti još i neelastični najlon: to je užas! Svaki put kada bih ga oblačio preznojio bih se i pregrijao, kao da sam otrčao maraton, i rijetko kad bih ga uspio navući preko čizama, a to bi značio još i dodatno skidanje.

Kiša lijeva kao iz kabla, gužva na cesti jer je popravljaju, vrlo loš asfalt s dubokim kolotrazima i k tome sav na rupe, već sam sav mokar kad odjednom policija pali rotirke i pokazuje mi da stanem. Mislim si: „Baš lijepi početak puta! Uz svu kišu još mi samo kazna fali!” Skidam navlake za rukavice, jedva skidam rukavice koliko su mokre, kacigu, potkapu, otvaram kišnjak, pa jaknu, sve je natopljeno vodom, kapi mi se cijede niz leđa... ulazim u policijsku maricu hodajući kao robot, kiša se cijedi s mene, a policajac mi, sa smješkom na licu, kaže:

„Znaš (na jako lošem engleskom), ja sam isto biker pa me zanimalo kuda ideš?”

Blijedo sam ga pogledao dok se voda cijedila s mene i mislio sam mu skinuti sve Bogove s neba!!! Već kada si biker, pusti me na miru po ovom katastrofalnom vremenu, a nemoj me gnjaviti i tjerati da skidam sve sa sebe! Ljut kao ris nastavljam dalje, još mokriji nego prije jer sam se oblačio na pljusku. Napokon, par kilometara prije Varšave, skidam kišnjak, mijenjam majicu i rukavice jer je sve mokro. Na ulazu u Varšavu stajem u McDonald’s, mjesto gdje sam se dogovorio da ću se naći s Malinom (Wojciech Malina, treći Poljak koji nam se pridružio par dana prije puta) te ću napokon početi upoznavati svoju ekipu.

Kod Maline, u garaži, slijedi opet prepakiravanje iz razloga što će on nositi moj „madrac”, ja ću njegov/naš šator, on neki moj alat... uglavnom, izgledalo je kao priprema u, ako ste gledali (ako niste pogledajte), Long Way Round s Ewanom McGregorom i Charliejem Boormanom, samo što ovaj put nisam gledao druge kako se spremaju nego sam ja bio glavni glumac; lijep osjećaj! Ujutro odlazimo na dogovoreno mjesto gdje ćemo se naći s Kasijom i Januszom. Tamo nas je već čekala njihova rodbina i njihovi prijatelji za svečani ispraćaj, ali... nema Janusza! Još dan danas mi nije jasno kako je mogao zaspati: ja, od nervoze, pred put, jedva da sam oči sklopio. Napokon i on dolazi te se doslovce 5 minuta prije polaska upoznajem s cijelim timom.

Na kraju, tim su činili:

Kasia, game designer, položila je vozački ispit godinu dana ranije. Dosta je putovala i zaljubljenik je u jedrenje. Nema puno offroad iskustva, osim tečaja na kojemu je bila s Januszom pred sam put.

Janusz, project manager, mnogo je već putovao motorom, prvenstveno po Europi te ima podosta iskustva (iako ne na offroadu) i oboje će voziti Suzuki DL 650.

Malina, ekonomski savjetnik, strastveni je putnik, vozi već 15-ak godina i vozit će BMW 1200 GS. Mjesec dana prije puta slomio je ruku dok se vraćao motorom iz Rumunjske.

Ja sam liječnik, položio sam vozački ispiti pet godina ranije, odvozio sam svega 25.000 km, ali od toga „dosta” po offroadu i vozit ću Yamahu XT660Z Ténéré.

Svi smo mi u 30+ kategoriji, svi imamo obitelji i nitko nije mehaničar. Svi mi znamo ono osnovno što bi nam moglo zatrebati za put, a bilo je više nego dovoljno. Na svu sreću, moje nam znanje nije bilo potrebno.

Malina je, baš kao i ja, upoznao Kasiju i Janusza preko horizonsunlimited.com (najbolja adventure stranica na Internetu), a Kasia i Janusz su se upoznali kada su njihove tvrtke radile na jednom zajedničkom projektu. Kažem to jer, nitko od nas nije prijatelj od prije, nitko se ne poznaje od prije i u biti smo četiri potpuna stranca koja su se odlučili stvoriti tim za jedan veliki, zajednički pothvat. Svi mi, naravno, govorimo engleski, a njih troje znaju i ruski što nam je (za razliku od mog znanja talijanskog) uvelike pomoglo u komunikaciji dok smo bili „na kraju svijeta”.

... i avantura može početi...

18. svibnja 2014.

Napokon sunce i napokon bez kišnjaka! Nakon upoznavanja, lijepljenja par sponzorskih naljepnica, pozdravljamo se s okupljenima i palimo motore. Sjetio sam se Boormana u filmu Long Way Round, kada je kretao onako nakrcan i pao. Na pameti mi je bilo samo:

„Nemoj pasti, nemoj pasti... ako već moram pasti, daj da padnem iza ugla.”

I nisam pao!

Dok smo izlazili iz Varšave nisam nikako mogao doći k sebi da ja zaista idem u one krajeve o kojima sam toliko sanjao i sad, nakon toliko planiranja taj san postaje java.

Već nakon prvih kilometara javili su se i prvi problemi. Kako su Kasijine bočne torbe bile prekrcane i preteške, plastika koja štiti auspuh nije izdržala toliku težinu te se savila i prislonila na auspuh. Rezultat je bio rastopljena plastika po koferu i auspuhu.

Kako nasred ceste riješiti taj problem? Otišao sam do prvog stabla, otkinuo komad grane, od skoro pola metra, i uglavio je između auspuha i plastike! Partizansko rješenje koje je izdržalo cijeli put! Ponekad se i najveći problem može riješiti na najbanalniji način.

Krenuli smo prema našoj prvoj zajedničkoj destinaciji: Kaunas u Litvi. Namjerno smo, za početak, radi upoznavanja stila vožnje, brzine svakoga od nas, načina prestizanja, tj. svih onih bitnih stvari kada se putuje u grupi, odabrali kraću rutu.

Bilo je toplo, pogotovo u usporedbi s prethodna tri dana. Cesta je ravna, puna kamiona i gužve. Više smo u lijevoj nego na desnoj strani. Nije baš idealno za prvu zajedničku vožnju. No, ako ništa drugo, barem je priroda lijepa jer je repica počela cvati te su sva polja žuta od cvijeća. Lijepi prizori za početak puta. Jedino što me je malo smetalo su te ravnice isprekidane dugim blagim zavojima. Da sam znao što me čeka, te ravnice ne bih niti primijetio.

Prvi ručak na putu bio je čudan i pomalo nelagodan. Sjedim s nekim nepoznatim ljudima s kojima ću provesti dio života, ne znam njihov jezik, oni većinom (što je i normalno) pričaju poljski, a ja sam „primoran” biti tamo. Na kraju krajeva, vjerujem da su se i ostali tako osjećali, osim što nisu imali jezičnu barijeru.

Nakon par kilometara opet se javlja problem! Ista stvar koja je bila kod Kasije sada je kod Janusza: pod težinom tereta bočnih kofera popustila je plastika zaštite auspuha! Ovaj put smo bez razmišljanja, u pet minuta, riješili problem.

Sam je ulazak u Kaunas bio vrlo lijep. Spuštamo se s brda ravno na most koji vodi u sam centar grada. Most je pravi ruski, a i grad isto. Možda prizor nekome i nije nešto, ali kada znate da ste u „SSSR”-u, kojeg ste toliko željeli posjetiti, onda sve dobiva jednu drugu dimenziju. Smještamo se u apartman u centru grada i krećemo do prvog kafića na debriefing, uz zasluženu pivicu. Grad je pun mladih, svi su na ulici, sve je uredno i sređeno, ali samo u centru. Izvan centra grad postaje pravi socijalistički: stare oronule zgrade, cesta, po kojoj caruju Lade, puna je rupa i sve je prekriveno tankim slojem prašine.

Prvih smo par dana radili gore spominjani debriefing da se „uskladimo” tijekom vožnje. Zašto je to bitno? Naprimjer, kako javiti ostalima da želite stati, ali ne zato jer imate neki problem, nego samo zato jer želite slikati? Uvijek kad netko iznenada stane nastaje panika, ali nema problema kada znate da je sve u redu i da želi samo slikati.

Večera je bila iz dućana, restoran je bio park, a na meniju hrenovke i kruh. U biti, hrenovke i sardine su nam tijekom cijelog puta bili najčešći doručak ili večera. Ručali smo većinom u restoranima kraj ceste, iako smo nerijetko imali isti ručak kao i doručak, odnosno večeru.

Motori nam nisu bili pod ključem nego ispod prozora sobe, a kako od nervoze nisam mogao zaspati, skakao bih na svaki zvuk izvana, a sve u strahu da nam netko nešto krade s motora. Nakon par tjedana, da je i cijela vojska prolazila kraj motora ne bih se niti osvrnuo. Što ćete, to se zove iskustvo!

Idući dan, pravac Latvija, točnije Ludza. To je mjesto koje se nalazi na samoj granici s Rusijom u zoni s mnogo jezera. Ceste su opet ravne, s nešto manje prometa, ali zato s radovima na cestama tako da smo, osim offroada, imali dosta zaustavljanja na semaforima, a sunce je uistinu pržilo. Tu sam se prvi put susreo s ruskim selima, kraj glavne ceste, usred ničega: tipično englishrussia.com selo: stare napuštene drvene kuće s puno ukrasa koje jedva stoje na nogama. Odlično! Baš ono što sam očekivao i ono zbog čega sam sanjao biti tamo, a sada, prolazim onuda motorom... osjećaj je neopisiv!

Predvečer stižemo u Ludzu i smještamo se u bungalov kraj jezera. Inače, kada smo imali pristup internetu i kada bismo unaprijed znali gdje ćemo spavati, smještaj bismo rezervirali preko booking.com-a, a ako nije bilo te mogućnosti, tražili bismo smještaj koji savjetuje vodič Lonely Planet. Čim smo se smjestili, slijedilo je prepakiravanje torbi te pomaganje Kasiji i Januszu oko popravka njihovih motora. Janusz je imao toliko opreme, što potrebne, a što nepotrebne, da mu je stalno nešto virilo s motora tako da smo se podosta namučili dok to sve nismo posložili.

Budim se u zoru, prvi i šetam uz jezero. Tišina. Sve je mirno... idila. Osim našeg, od desetak bungalova, zauzet je još samo jedan tako da vlada apsolutna tišina. Tišina i veliko jezero: prekrasno. Idealno mjesto za odmor te idealan početak dana.

Nakon doručka slijedi pakiranje i pokret! Pravac: Rusija! Bilo je toplo i sparno; sva ona vlaga koja se tijekom noći bila uvukla u travu i okolnu šumu, počela je isparavati tako da je zrak bio težak i topao.

Za početak smo se malo pogubili po latvijskim selima, a svi moji pokušaji da im ukažem da idemo u krivom smjeru nisu urodili plodom. Doduše, nisam se previše niti trudio jer je krajolik bio predivan. Sve je zeleno, a tamo gdje nisu šume, obrađena su polja. Svako toliko vozimo uz jezera, a dan je predivan. Hoću reći, bilo mi je drago da idemo u krivom smjeru. Na kraju, ipak uspijevamo doći na pravi put te odlučujemo tankati na zadnjoj pumpi prije Rusije i mjestu gdje se, po prvi put susrećemo s novim sistemom tankanja: plati pa tankaj! Malo nas je to smetalo, pogotovo na početku, jer nismo bili naviknuti na brojanje litara goriva koje trebamo utočiti, ali nakon par dana smo točno znali koliko nam litara treba. Uglavnom, nakon što je Kasia natankala, pumpa je prestala raditi. Kako je pumpa izgledala i u kojem je stanju bila, čudo što je uopće radila! A ništa, tankat ćemo u Rusiji.