GODDARDOV ODGOVOR

Goddarda su kritike samo još više potaknule na daljnji rad. Otresito odgovorivši na članak tvrdnjom da je „svaka vizija smiješna sve dok je netko ne uspije ostvariti“, ubrzo velikim koracima krenuo prema raketi koja je postavila temelje za svemirska putovanja. Umjesto s barutom, počeo je raditi s tekućim gorivom, shvativši da je to najvjerojatnija metoda kojom će ostvariti svoje snove. Do 1925. već je razvio prototip rakete s pogonom na benzin i tekući kisik, koja je prvi puta u kontroliranom pokusu uspjela podići vlastitu težinu. Samo tri mjeseca kasnije, 16. ožujka 1926. izvedeno je prvo pravo lansiranje rakete s pogonom na tekuće gorivo. U Auburnu, u Massachusettsu, na farmi svoje tete Effie, Goddard je trometarsku raketu poslao 14 metara uvis i 61 metar udalj za samo dvije i pol sekunde. Tijekom sljedećeg desetljeća, zahvaljujući financijskoj potpori koju je obitelj Guggenheim pružala njegovu pionirskom radu nakon 1930. godine, Goddard je usavršio i uspješno lansirao više od trideset raketa, postupno povećavajući njihovu visinu i pouzdanost. Prijavio je patente za bolji kontrolni i upravljački mehanizam i za usavršenu pumpu za gorivo. Raketa koju je lansirao 1935. putovala je brže od zvuka. Njegovi su napori kulminirali 26. ožujka 1937., kad je lansirao raketu koja je dosegla rekordna 2,5 kilometra visine.
No unatoč njegovim uspjesima, vlada Sjedinjenih Država uporno je ignorirala Goddardovo djelo, sve dok se četrdesetih i pedesetih godina dvadesetog stoljeća svemirska utrka nije počela zahuktavati. Tada se okrenula Goddardovim izumima i na njima nastavila istraživanja. I doista, priznavši da se poslužila Goddardovim nacrtima, vlada SAD-a na kraju je bila prisiljena njegovoj udovici platiti milijun dolara kao odštetu za povredu patenta.