Tour_Pregrada

PREGRADA - Kostelgrad, Vinagora - 01. 09. 2019.
autor uvodnog teksta i slike: Tomislav Veček

Još jedna nedjelja sa planom je bila ispred mene. Polako mi ponestaje destinacija, pa se malo vrti film unazad, gdje smo bili i gdje bi još mogli ići. Pa je tako skovan plan da se posjeti Pregrada. Bio sam u Pregradi i prolazio kroz nju nekoliko puta sa svih strana, ali nikad stao i malo istražio. Ovaj put primarni cilj je Kostelgrad. Kao i često do sada, plan se malo proširio, bolje da kažem zaokružio pa se put od 50-ak km, nekim čudom proširio na 100 km. U tom trenutku nisam ni slutio da će se ispostaviti da je ovo ujedno i zadnji putopis sa CRF-om. Karte su se tako posložile, da je u jesen 2019. CRF prodan i ovaj putopis su zadnje uspomene na naše druženje. Mislim da smo zajedno obišli dobar dio destinacija po Hrvatskom zagorju, vidjeli i upoznali naš domaći kraj i polako je bilo vrijeme da se krene dalje. Bilo je vrijeme da te moje vožnje prerastu u nešto veće kilometraže, u nešto dalje destinacije…

Da se vratim Pregradi, prvo stajem na glavnom trgu i slikam „zagorsku katedralu“. Nakon kratkog zaustavljanja krećem u potragu za Kostelgradom. Pentram se prema istom, CRF sav veseo da smo se barem na minutu maknuli sa asfalta, ja baš i ne tako oduševljen sa šumskim putevima, ali sve da se dođe do cilja.

Kostelgrad je u procesu konzervacije ili obnove, što li već. Prema njemu vode nove stepenice, lijepa destinacija za posjetu. Nadamo se uspješnom završetku radova, možda ponekom sadržaju kada se popnete gore, potencijal ima, a sad dalje ostaje na nama. Nakon kojih pola sata švrljanja i slikanja, sam ožednio (kao i uvijek) pa zovem frenda koji je doma u okolici Pregrade. Halo, gdje si ti? U birtiji. Ma odlično, kojoj? Sad slijede „one jednostavne“ upute, koje zaboraviš odmah čim si ih čuo, ali nekim čudom uvijek nađeš cilj. Piće, cigareta, jedna, druga, razgovor, gdje, tko, što, uobičajena muška laprdanja, vrijeme ide. Pitam frenda za put prema Vinagori. Ma nemaš problema to je jednostavno, vratiš se od kud si došao, u Pregradi skreneš prema Desiniću, onda budeš dalje vidio znakove. Okay, nema problema, polako se pozdravimo i svaki na svoju stranu, ja u potragu za Vinagorom. Za 15-ak minuta dođem do cilja, našao bez problema, došao sam do crkve sv. Marije od Pohoda. Iskreno nisam ovdje očekivao tako veliko crkveno zdanje. Parkiram CRF-a u podnožju crkve, polako pješačim do ulaza u crkveno zdanje. Oko cijele crkve je izgrađen bedem, kod ulaza su dvije kule, tak kad se uđe se shvati da su to male kapelice, a sama crkva je u sredini dvorišta. Zanimljivo za vidjeti, prošetati, ne šteti se i pomoliti. Kako sam sve to obavio vraćam se prema motoru, okrećem se još jednom prema crkvi, prekrižim, i nastavljam dalje. Da se ne vraćam kući po istom putu kuda sam i dolazio, nastavljam dalje prema Desiniću, Tuheljske Toplice… i polako doma u garažu. I ta vožnja je odrađena, plan ispunjen, vidio i naučio nešto novo. Svakako posjetite ove destinacije, upoznajte naše krajeve. U nastavku nekoliko stručnih redaka i povijesnih podataka o mojim destinacijama u i oko Pregrade. Ako se odlučite za Pregradu, istražite još malo prije polaska, ima još podosta destinacija koje su u okolici i vrijedne su Vašeg vremena, a meni su promakle. Bit će još prilika.

Enciklopedija Hrvatskog zagorja, str. 436, 694, 897.

„Zagorska katedrala“
Najznačajniji spomenik je župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, prostrana kasnobarokna građevina koja dominira vizurom mjesta. Zbog monumentalnosti i dvaju šiljatih zvonika popularno se naziva „zagorskom katedralom“ . Građena je 1803-18. i posvećena 1820. U trodijelnoj kompoziciji prostora dominira prostrani ovalni brod flankiran plitkim bočnim kapelama. Crkva ima četverokutno svetište i kupolu nad brodom, a na glavnom pročelju fresku nad ulazom. U crkvi se nalaze glavni oltar s velikom slikom Uznesenje Marijino iz 1833, klasicistička propovjedaonica (1820), klupe, velika svjetiljka i orgulje, koje je 1834. gradio Franjo Focht iz Pečuha, a prenesene su iz zagrebačke katedrale. U zid svetišta ugrađene su nadgrobne ploče grofova Keglevića (1579) i Gorupa (1680) iz stare gotičke crkve. Ispred župne crkve, na novouređenome Trgu Gospe Kunagorske, postavljeni su grobnica komunističkih žrtava iz Drugoga svjetskog rata, nad kojom je reljef kardinala Stepinca, i spomenik hrvatskoj državi. Sjeverno od župne crkve, na povišenome položaju smješten je župni dvor, dobro uščuvana jednokatna kurija od kamena i opeke građena 1749-86. Najraskošniji je i najvažniji primjer kasnobarokne župne kurije u Zagorju. U neposrednoj je blizini župne crkve, pročeljem okrenuta na glavnu ulicu, obnovljena zgrada Stare škole u koju su smješteni gradski muzej i gradska knjižnica. Na glavnoj ulici kompaktne urbane cjeline je secesijska, bogato dekorirana jednokatna zgrada koju je 1894. izgradio Adolf Alfons Thierry de Châteauvieux za vlastitu obitelj te u prizemlje smjestio ljekarnu K angjelu čuvaru, a u dvorištu nadogradio pogon za izradu lijekova.

Kostelgrad (Kostel), srednjovjekovna utvrda na jednom od vrhova Kostelske gore, 3 km sjeverozapadno od Pregrade. Zajedno s Krapinom bio je utvrđeno sjedište krapinsko-kostelskoga vlastelinstva, a ime je izvedeno iz latinske riječi castellum, utvrdica. Iako se prvi put spominje 1330, na temelju arhitekture njegove jezgre pretpostavlja se da ga je polovicom XIII. st. podignuo zagorski knez Farkaš, sin Tome Zagorskoga, što mu je 1247. posebnom ispravom odobrio kralj Bela IV. Potkraj XIII. st. u vlasništvu je Gisingovaca, koji ga privremeno prepuštaju češkom kralju Otokaru II. (približno 1267-71), a nakon njihove propasti, najkasnije od 1339, u kraljevskom je vlasništvu. Pod upravom hrvatsko-ugarskih kraljeva i njihovih kaštelana bio je sve do 1399., kada ga je Sigismund Luksemburgovac prepustio grofovima i poslije knezovima Celjskim zajedno s drugim utvrdama u Zagorju. Nakon propasti Celjskih 1456, utvrdom je nakratko zavladao cesargradski kaštelan, štajerski plemić Andrija Baumkircher von Schlaining, a zatim Jan Vitovec i njegovi sinovi. Nakon pobune Vitovčevih sinova protiv kralja Matije Korvina 1486, nakratko je prešao u kraljevsko vlasništvo, a poslije četiri godine Matija ga je poklonio svojemu sinu Ivanišu Korvinu. God. 1504. Kostel je naslijedila njegova udovica Beatrica Frankopan, a 1509. njezin drugi suprug markiz Juraj Brandenburški, koji ga je 1523. prodao Petru II. Kegleviću. Staru srednjovjekovnu utvrdu Petar je obnovio u duhu renesansnoga vojnog i rezidencijalnoga graditeljstva te ju pretvorio u glavnu obiteljsku rezidenciju. Takva je služila njegovim potomcima sve do polovice XVIII. st., kada su je napustili, a sjedište vlastelinstva prebacili u obližnje kurije i dvorce Dubrava i Gorica kraj Pregrade.

Ostaci utvrde leže na vrhu s triju strana vrlo strma brda, koji je dubokim sedlom odvojen od Kostelske gore. Najstariji dio Kostela unutarnja je utvrda ili jezgra nepravilna peterokutnog tlocrta, unutar koje se nalazi manje četverokutno dvorište, koje sa zapadne i južne strane omeđuju bedemi, a sa sjeverne i istočne strane krila palasa, koja su imala po dva kata i koja su velikim prozorima bila otvorena prema dvorištu. Na jezgru se sa zapadne i istočne strane oslanjaju bedemi vanjske utvrde, koji zatvaraju dugačko i usko vanjsko dvorište. Taj pojas bedema sa zapadne je strane utvrđen dvjema manjim okruglim polukulama, s južne strane četverokutnom ulaznom kulom trapezastoga tlocrta, a s južne strane velikom baterijskom kulom polukružnoga tlocrta, koja je ujedno i najbolje sačuvana građevina kompleksa. Njezino pročelje kamenim je vijencem podijeljeno na dva dijela, a njezin zapadni bedem, okrenut smjeru pristupa utvrdi, gotovo je dvostruko deblji od istočnoga. Sjeverna i manjim dijelom istočna strana jezgre bila je također zaštićena vanjskim bedemom, koji je ispred nje zatvarao manje dvorište tlocrta u obliku slova „L“, dok je prema najpristupačnijoj, zapadnoj strani, radi dodatne zaštite cijeloga kompleksa bio iskopan dubok obrambeni jarak.

Vinagora, naselje u sastavu grada Pregrade, zapadno od upravnog središta; 41 stanovnik. Smješteno je na reljefno istaknutome, ali prostorno ograničenome terenu i zbijeno podno crkve. Sjedište je istoimene župe koja okuplja desetak okolnih sela, utemeljene 1789. izdvajanjem iz župe Desinić. Osnovna škola (danas područno odjeljenje Osnovne škole Đure Prejca iz Desinića) izgrađena je 1858. i obnovljena 1986. DVD je osnovan 1931, a vatrogasni dom izgrađen 1975. Kuburaško društvo utemeljeno je 1993. Na vrhu brijega (404 m nadmorske visine) smještena je barokna proštenjarska (od 1789. župna) crkva sv. Marije od Pohoda. Na istome se mjestu nalazilo starije svetište s Marijinim kipom još u XVI. st. Oko kipa podignuli su grofovi Rattkay zidanu kapelicu koja se spominje 1639. kao filijala župe Desinić. Crkvu je 1713. posvetio senjski biskup Adam Rattkay, o čemu svjedoči natpis ugrađen u lijevi stupac trijumfalnoga luka. Zvonik kroz koji se ulazi u crkvu prigrađen je 1725.

Oko crkve je izgrađen cinktor, koji na glavnome zapadnom ulazu ima dvije kule unutar kojih su kapele, građene oko 1790, a arkade s unutrašnje strane dovršene su 1840.

Cinktor je građen na visokim kamenim temeljima, koji su zbog nagiba terena poduprti masivnim kamenim kontraforima. Na istočnoj je strani još jedan ulaz u cinktor. Na pravokutan brod crkve nastavlja se izduljeno poligonalno svetište, uže od broda. Brodu je s obiju strana prigrađena po jedna kupola (desna sv. Valentina i lijeva Presvetoga Trojstva), poligonalno zaključena, tako da cjelina ima oblik križnoga tlocrta. Svetište je svođeno križno-bačvasto, kao i brod koji je svodnim poljima podijeljen na dva traveja. U prvome traveju ugrađeno je pjevalište poligonalne tlocrtne osnove. Sa sjeverne strane svetištu je prigrađena sakristija trapezoidnoga tlocrta. Zidne slike na svodu i zidovima svetišta, nastale 1764-68, posvećene su temama iz Marijina života. Glavni oltar nastao je 1770-75, a komponiran je oko niše u kojoj stoji najvredniji predmet svetišta, gotički kip Marije s Djetetom, nastao između 1500. i 1510. Oltar je dao pozlatiti grof Ladislav Rattkay. Uza stijenu s trijumfalnim lukom smješteni su kasnobarokni oltari Svih svetih i Sveta tri kralja (oko 1830) s klasicističkim motivima. U desnoj pobočnoj kapeli barokni je oltar sv. Valentina, a u lijevoj Presvetoga Trojstva iz 1779. Propovjedaonica s klasicističkim girlandama izrađena je 1805. Zvona su lijevali majstori Elias Sambrack (1607), Conrad Schneider (1716) i Caspar Balthasar Schneider (1773). S istočne vanjske strane cinktora, tvoreći djelomično njegov sastavni dio, nalazi se župni dvor, izgrađen 1858. Od 1935. u Vinagori su boravile časne sestre kćeri milosrđa, a za Drugoga svjetskog rata u samostanu su držale sirotište. Samostan su napustile 2006. Starije raspelo s čipkastim limenim krovićem, na vrhu kojega je limeni pijevac, postavljeno je u podnožju puta za Vinagoru.