Stivo_U zemlji plemenitih ljudi

„U zemlji plemenitih ljudi"
autor: Hrvoje Rupčić
godina izdanja: 2020.

Ako nam je ikad trebala dobra vizija, onda je to danas.
Hrvoje Rupčić pronašao ju je s onu stranu civilizacija, vjera i ideologija.

Tko je barem jednom slušao Hrvoja Rupčića, bubnjara Cubisma, ne treba mu pričati o tome koliko strasti, predanosti i slobode vibrira oko njega i benda dok rukama svira po zategnutim kožama kongo bubnjeva. Sve te odlike ruku i duha ovaj put Hrvoje je uspio prenijeti i na tipkovnicu, opisujući svoje veliko motorističko putovanje prostranstvima drevne Perzije, danas Islamske Republike Iran.

Hrvojev pustolovni put u dalj i u vis (jer putopis u sebi krije i mali planinarski biser) istodobno je poziv za duhovno putovanje i propitkivanje osobnih i kolektivnih vrijednosti globalnog svijeta, koji tada nije niti slutio kakva ga slijepa ulica u godini 2020. očekuje. Hrvoje je otkrio izlaz i opisao ga: zato, ubacite u brzinu, otpustite kvačilo, dodajte gas!

I, naravno, odbacite predrasude!

U nastavku možete pročitati sadržaj knjige, predgovor te cijelo prvo poglavlje pod naslovom "Dor Dor OVER IRAN"

Link za kupovinu knjige: https://www.vbz.hr/book/u-zemlji-plemenitih-ljudi-mu/

Ovu knjigu posvećujem svim ljudima u Iranu koje smo sreli tijekom našeg putovanja, a kojima sam beskrajno zahvalan jer su me podsjetili

na to što znači iskreno gostoprimstvo i čovjekoljublje te mi pokazali da se, usprkos teškoj situaciji u kojoj se čovjek nalazi, ne smiju izgubiti pozitivan duh i dobra volja. Iznad svega, pokazali su mi kako izgleda narod koji cijeni svoje običaje i kulturu, a uz to poštuje drugoga.

sadržaj:

Predgovor ................................................................................................................... 9

Dor Dor OVER IRAN ................................................................................................... 11

Dor-dor over Iran...................................................................................................... 13

A SAD PERZIJA, ZAPRAVO! ...................................................................................... 27

Kad god da kreneš, krenuo si na vrijeme ............................................................... 29

Pustolov iz Soko Banje ............................................................................................ 35

Cijeli svijet je - Istanbul ........................................................................................... 41

Welcome to Asia! ...................................................................................................... 44

Baloni, baloni! ........................................................................................................... 48

Gradovi ispod zemlje ............................................................................................... 53

Noina skrivena luka.................................................................................................. 58

ČETIRI PEČATA ZA PUSTOLOVINU!......................................................................... 63

Napokon Iran: Četiri pečata za pustolovinu ......................................................... 65

Nije putni plan - Kuran ............................................................................................. 74

Jesmo li posljednji motoristi u Iranu? ................................................................... 80

Pravo lice asasina .................................................................................................... 84

Vlaji u Teheranu! ...................................................................................................... 88

PET DANA NA NEBESIMA ......................................................................................... 91

Nenadani susret s iranskom CIA-om ..................................................................... 93

Prve visinske tegobe ............................................................................................... 96

Mučnina od pet tisuća metara.............................................................................. 100

Finiš do pretposljednjeg daha ............................................................................. 103

Ponovno jašemo! ................................................................................................... 108

NA CESTAMA TAAROFA ..........................................................................................111

Mala škola nedominacije ........................................................................................ 113

Čuda bez serijskog broja ....................................................................................... 118

Summa Theologica ................................................................................................ 122

Incident u Neshaburu ............................................................................................ 129

Dan crnih zastava .................................................................................................. 137

Orao u vlastitim kandžama ................................................................................... 144

Do nebesa bez GPS-a ............................................................................................. 152

Pod zaštitom Ahura Mazde ................................................................................... 159

Vatra vječno živa ................................................................................................... 166

U Kirovu raju ........................................................................................................... 175

Ja, kralj Darije Veliki, kralj kraljeva!...................................................................... 181

Grad pjesnika i vinograda ..................................................................................... 189

Zaljev u kojem se Perzija zimi kupa ...................................................................... 197

Teški dani za Crnu Panteru .................................................................................. 202

Umijeće održavanja i vožnje motocikla (ne-zen iskustvo) ............................... 208

Kad jaganjci utihnu ................................................................................................ 214

Viza koja otkucava ................................................................................................ 222

Lady Haboob .......................................................................................................... 225

Policajci za 5 .......................................................................................................... 229

Živio gost, dolje turizam!....................................................................................... 233

Tanka nit ................................................................................................................. 239

Kad je Tigris bio mali .............................................................................................. 242

BYE-BYE, PERZIJO! ............................................................................................... 245

Oproštaj za svadbenim stolom ............................................................................ 247

Povratak u zonu biznisa ....................................................................................... 249

3000 godina dobrih vibracija ............................................................................... 251

Zadnji pogled u retrovizor .................................................................................... 253

Hrvoje Rupčić

U zemlji plemenitih ljudi

(motorističko-planinarski dnevnik kroz prostranstva drevne Perzije/ današnjeg Irana)

predgovor:

Vedran Mlikota

Predgovor

ZAIGRANI IRANSKI HIMALAJAC S KUBE

Nemoj mi reći koliko si obrazovan, reci mi koliko si putovao.

(Muhamed, islamski prorok)

N a p o č e t k u ovog obraćanja svekolikom čitateljskom puku moram ispričati jednu zgodu iz vremena kada Hrvoja nisam poznavao tako dobro kao danas, ali sam se pretvarao, tj. glumio, da smo veeeliki prijatelji. To je jedna od onih situacija kad ste tisućama kilometara daleko od domovine i netko od domaćih ljudi vam spomene nekog “slavnog našijenca”, a vi tom domaćinu odmah krenete objašnjavati kako ste jaaako dobri s njim. Ma što dobri, gotovo svaki dan s njim pijete kavu u kvartovskom kafiću.

2005. godine, kad sam prvi put došao na Kubu, otišao sam u Cojimar, malo ribarsko mjesto, sat vremena vožnje od Havane, gdje je Ernest Hemingway upoznao ribara Gregorija Fuentesa, čovjeka s kojim se družio, s kojim je pio i po kojem je napisao svoj čuveni roman “Starac i more”. Ulazeći u La Terazzu, jedini ugostiteljski objekt u mjestu, dočekalo nas je šest glazbenika koji su, naravno, svirali cubano glazbu. Nudeći nam svoje CD-e, pitali su nas odakle smo. Čim smo izustili “Croatia“, jedan od njih je rekao: “Oooo, Croatia?! You have very good cubano band. Cubismo. I saw them in Havana. I spoke with Mr. Rupcic, leader of the band”. I tu sam se ja razvezao o našem poznanstvu i prijateljstvu. Toliko sam bio uvjerljiv da smo, nakon nekoliko krigli Bucanera, na dva kupljena CD-a još dva dobili besplatno.

Putovanja vas najprije ostave bez riječi, a onda vas pretvore u pripovjedača.

(Ibn Batuta 1304.-1369., najveći putnik islamskog svijeta )

Hrvoja, mog druga s mnogih pustolovina po Hrvatskoj i po svijetu, puto- vanja su, svojom ljepotom i uzbudljivošću, zasigurno nakratko ostavila bez riječi, ali nisu mu oduzela želju i potrebu da s nama podijeli najljepše trenutke svojih pustolovina. Za njega se, iako je vrlo mlad (50 mu je tek), već može reći da je plodan putopisac, fotograf i pripovjedač, jer ovo je već druga knjiga koju objavljuje u kratkom vremenu. Nakon zavidnog uspjeha HIMALAJSKOG DNEVNIK A, čija se radnja uglavnom odvijala na visi- nama iznad četiri, pet i šest tisuća metara, sada imamo priliku upoznati jednog sasvim drugačijeg Hrvoja. Imamo jedinstvenu priliku čitati riječi, gledati slike i s njim jezditi na motoru, na puno manjoj nadmorskoj visini (iako ih je i u Iranu bilo), ne bojeći se visinske bolesti, hladnoće i smrza- vanja. Možda nam malo zasmetaju pustinjski pijesak koji će nam vjetar nanijeti u oči s neke od stranica ove knjige, ili oktanski plinovi iz auspuha njegova “dorata“ na dva kotača, kojim je većinu od ovih tisuća i tisuća kilometara prešao. Ali ne budimo sitničavi. Strast i erotičnost avanture, ljepota zemalja, krajolika i gradova kojima je prolazio, te gostoljubivost ljudi koje je susretao i s kojima se družio sve će te sitnice baciti u drugi plan.

Ljudima koji su na čudan i teško objašnjiv način vezani za kuću, stan, dnevni boravak, kauč, fotelju... kojima je napor otići na periferiju grada, na Sljeme…, a o Velebitu i Triglavu da ne govorimo, nemoguće je objasniti zašto nekome pada na pamet mjesec/mjesecima verati se po Himalaji, smrzavati se po ledu, u šatorima, pješačiti danima, jesti samo rižu i opet rižu... nemoguće je objasniti zašto nekome padne na pamet sjesti na motor (da je barem auto, možda bi razumio) i prijeći nekoliko tisuća kilometara samo da bi putovao, sretao nepoznate ljude, jeo neobičnu i na prvi pogled sumnjivu hranu i... na neki način stalno biti u opasnosti da ti se nešto dogodi. Ali čemu objašnjavanje? Nepotrebno je. I nemoguće. Zaista. Nemoguće je objasniti i riječima opisati ljepotu hladnog himalajskog jutra, bistrinu zvjezdanog neba u pustinji, razgovor uz vatru s divnim ljudima koje srećeš prvi put i možda ih više nikada u životu nećeš sresti, a kad si s njima imaš osjećaj kao da ih poznaješ cijeli život. Vjerujem da su upravo takvi trenuci, nestvarne, a jednostavne ljepote i susreta, razlog Hrvojevih putovanja. Putovanja na kojima se živi, uživa i uči. A da bi krenuo na takva putovanja i uživao u njima moraš imati ono što Hrvoje zasigurno ima. Zainteresiranost i zaigranost malog djeteta i veliko i otvoreno srce iz kojeg izlaze dobrota, susretljivost i ljubav. I, naravno, glazba.

Vedran Mlikota

Dor-dor over Iran

(prvo putovanje u Iran 22. veljače - 8. ožujka 2018.)

N a k o n g o t ovo dvadesetčetverosatnog puta kotači aviona zarulali su teheranskom pistom i našli smo se na teritoriju Irana. Tri je sata ujutro, nekakvo nedoba za slijetanje, i svi smo bunovni i sneni. Putem su nas više puta upozorili da po samom izlasku iz aviona počinju vrijediti šerijatski zakoni. Ta je infor- macija zvučala vrlo ozbiljno i strogo te je unijela malo nelagode. Vrlo je jasno napomenuto da od sada nadalje žene moraju imati odjeću koja im prekriva obline, glave pokrivene maramama, i da je najstrože zabranjen bilo kakav alkohol. Nekako kao da se sve svodilo na to, ali uvidjet ću vrlo brzo da i nije baš tako. Nisam mogao ne primijetiti da su strankinje na izlasku iz aviona bile uznemirene i vrlo ozbiljne, čvrsto zamata- jući marame oko svojih glava, dok su Iranke to radile vrlo ležerno, jednim pokretom ruke, ovlaš prekrivajući samo dio kose na zatiljku.

Došavši do carinika bio sam malo napet, očekujući mnogo pitanja i strepeći da, ako slučajno nešto krivo odgovorim, ne budem poslan na sljedeći let u Istanbul. Carinik, pospan kao i ja, jedva je podigao pogled prema meni i upitao: „Turist?“

„Yes!“, glasio je moj odgovor i bio sam spreman kao napeta puška za nastavak inkvi- zicijskog ispitivanja.

„Štljok“- začuo sam onaj jedinstveni zvuk udaranja pečata u putovnicu, koji se može razaznati među milijun drugih zvukova, i ne postoji niti jedan pečat na svijetu koji zvuči jednako kao taj granični, a opet, svi granični na cijelom svijetu zvuče isto. Dok sam razmišljao o tome zvuku carinik mi je već vraćao putovnicu. „Welcome“. To ne može biti to, pomislio sam. Ali bilo je. Evo me u Iranu.

Aerodrom kao aerodrom, taksisti kao taksisti. Prvo je svugdje na svijetu bezlično, a s drugima treba uvijek biti na oprezu. Nema tog aerodroma koji ti može pružiti i zrnce topline i nema toga taksi stajališta na kojem možeš biti siguran da te neće prevariti. Do hostela sam došao u šest ujutro, nakon što se stari simpatični taksist, koji nije znao niti riječi engleskoga, više puta zaustavljao kupujući cigarete, gorivo i peciva, za koja je inzistirao da ih s njim podijelim, jer sam sigurno gladan od puta.

U hostelu je opuštena atmosfera i od umora se samo rušim na ležaj zajedničke spavaonice. Budim se oko deset sati, nakon samo nekoliko sati sna, i dok u zajedničkoj kupaonici perem zube ugledam u ogledalu poznato lice. Okrenem se, i onako, s četkicom u zubima, raširim ruke i zagrlim Velikog Gogu.

„Pa gdje si, Gogo?!”, promrmljao sam, pazeći da mu pjena iz mojih usta ne kaplje po ramenu dok me je on, zagrlivši me, tapšao po leđima.

„Da smo se ne znam koliko dogovarali ne bismo se ovako sreli“, odgo- vori mi Gogo veselo.
Sasvim sam slučajno saznao da će i on danas biti u Teheranu u ovom hostelu. Obojici su se u zadnji čas mijenjali planovi puta i na kraju je ispalo da ćemo se potrefiti isti dan u Teheranu. Nisam se čuo s njim već nekoliko dana i evo kako do susreta dođe. Odlučio me je provesti kroz Teheran, u kojemu je već tri dana, pa ga, za moje pojmove, već poznaje kao svoj džep.
Gogo već danima neumorno obilazi afganistansku ambasadu radi vize koju mu uporno odbijaju, pa je zapeo ovdje. Tek što smo došli u blizinu Azadi tornja, jednog od simbola Teherana, prišla nam je mlada Iranka.
„Oprostite, tražite li Azadi toranj?“, upitala je na savršenom engleskom, vidjevši nas kako se okrećemo na sve strane izašavši iz metroa. Gogo i ja smo istodobno kimnuli glavama, na što je ona mahnula rukom pokazu- jući nam da je slijedimo. Napravili smo nekoliko koraka do ugla zgrade i ugledali ga.
„Evo ga!”, rekla nam je veselo i odmah potom upitala: „Prvi put ste u
Teheranu?”

Gogin šalabahter s perzijskim brojevima

„Da”, rekoh joj, „ja sam u Iran došao prije nekoliko sati, dok je moj prijatelj ovdje već par dana.” Sramežljivo se nasmiješila i pogledala na sat.

„Danas više nemam nikakvih obaveza i mogu vam posvetiti nekoliko sati”, rekla je i veselo dodala: „Bilo bi mi zadovoljstvo provesti vas kroz moj grad.” Ne želeći biti nepristojni, ali i naviknuti na takve „vodiče” koji ti to u mnogim zemljama na kraju masno naplate ili imaju nekih drugih skrivenih interesa, dogovorili smo se da ćemo je se brzo riješiti, čim obiđemo toranj i popijemo s njom piće na koje nas je pozvala. Već u prvih nekoliko minuta našeg druženja shvatili smo da je djevojka po imenu Nazanin potpuno bezopasna. Nakon obilaska tornja našli smo se u taksiju kojim nas je vodila po gradu, ne dopuštajući da išta platimo. U jednom trenutku smo je morali zaustaviti, jer to više nije imalo smisla. Nije joj bilo jasno zašto se ljutimo što ona sve plaća, jer njima je čast služiti goste. Da skratim. Bili smo zajedno do večeri, kada je morala otići doma, i na kraju je ona nama zahvaljivala za društvo te dodala da se previše ne čudimo, jer se u Iranu trebamo naviknuti na takav tretman.

Mnogo smo taj dan svi troje razgovarali i puno toga saznali o životu mladih u Teheranu i Iranu. Kao prvo, mogli su je danas uhititi jer je bila na cesti u društvu muškaraca koji joj nisu niti rod niti suprug. Već je nekoliko puta prenoćila u pritvoru kad bi moralna policija upala na njihove zabave u stanovima ili kućama u kojima se miješano druže, plešu i nisu propisno odjeveni, iako kaže da to u zadnje vrijeme popušta i sve je blaže. Ne ide u džamiju i nije vjernica, kao niti mnogo mladih. Ima dečka Nijemca s kojim ne zna što će, jer je već bila kod njega i ne sviđa joj se život u Europi. Jedna od nepojmljivo prljavih stvari kod Europljana joj je ta da se ne peremo nakon velike nužde već samo brišemo papirom. Iako je za više slobode, ponašanje i odijevanje zapadnjaka često su joj neprihvatljivo vulgarni.

Do sada sam već shvatio da se moralne norme odijevanja ne odnose samo na žene. Muškarce je nemoguće vidjeti u kratkim hlačama i otkri- vanje ramena također je neprihvatljivo. U najmanju ruku treba imati majicu kratkih rukava, iako je još ne tako davno i otkrivanje lakata bilo nepristojno. Jedna od bitnih stvari koje sam primijetio, a nema izravne veze s moralom, je ta da, unatoč jakom suncu, gotovo nitko od Iranaca nikada ne nosi sunčane naočale. To mi se jako svidjelo, jer sam oduvijek smatrao vrlo nepristojnim da netko s kime razgovaraš ima skrivene oči. Oči su ogledalo duše, a sunčane naočale su njihovo skrivanje. Dojam srdačnosti Iranaca ne bi bio niti približno ovako snažan da im ne vidiš iskren sjaj u očima. Ne razumijem zašto ima toliko ljudi koji toga nisu svjesni.

Kada bi god netko pričao o tome kako je Iran za vrijeme Šaha, prije islamske revolucije, bio napredna zemlja, to bi potkrjepljivao slikama žena u mini suknjama na cesti i u bikinijima na plaži. Na Zapadu smo poisto- vjetili stupanj napretka s količinom ženske obnaženosti. Da sam žena, to bi me vrijeđalo. Taj prvi dan bio je fantastičan i urezao mi se u sjećanje. Nazanin je za to bila i te kako zaslužna, iako ćemo kasnije shvatiti da je bila u pravu kada je rekla da se na takav tretman trebamo naviknuti. Ni Gogo ni ja nismo znali kamo ćemo sljedećih dana ići dalje. Mislili smo da ćemo se već sutra razići, slučajno, kako smo se i sreli, no na kraju nije tako ispalo.

Dok sam još ranije proučavao zanimljivosti o Iranu, za oko su mi zapeli dvorci Alamuta u planinama Alborza sjeverozapadno od Teherana, ali sam u hostelu saznao da su planinske ceste do njega sada zatrpane snijegom i da nije dobar trenutak otići onamo. O dvorcima Alamuta ću vam kasnije puno više pričati, kao i o planini Damavand, u koju sam se trenutačno zaljubio ugledavši je jučer s njihovog tv-tornja, šestog po visini na svijetu. Gledajući s njega Teheran pod našim nogama, na sjeveru obrubljen snjež- nobijelom planinom Tochal, koja je njihovo popularno skijalište, s desne strane u daljini se izdvajala ta moćna planina koja je usamljeno stajala odvojena od dugog planinskog lanca. Damavand. Zapamtio sam joj ime i izgled te je instinktivno dodao u pretinac želja u svojoj glavi.

Sljedeće jutro našli smo se u prizemlju hostela i upitno pogledali.

„Kamo ćeš ti?“, upitao sam Gogu.

„Meni je svejedno“, rekao je kulerski sliježući ramenima i dodao: „Ako hoćeš, možemo nekamo i zajedno“. Brzo smo se dogovorili da krenemo do Esfahana, što je nekako bio i logičan izbor, jer je najbliži od svih gradova koje svakako treba posjetiti u Iranu. Iako mi je tek drugi dan ovdje, shvatio sam da će putovanje ovom zemljom biti opušteno iz mnogo razloga. Kao prvo, snalaženje je iznimno jednostavno, barem dok si u većim grado- vima. Kao drugo, svi su susretljivi i spremni pomoći prilazeći vam čim se na trenutak nad nečim zamislite. Kao treće, sve je jeftino i dostupno. A četvrto, i možda najvažnije, je to da je u Iranu izuzetno sigurno. S gomilom gotovog novca u džepu koji trebaš ponijeti, jer naše kartice zbog nametnutih sankcija ovdje nisu upotrebljive, osjećaš se sigurnije nego u sefu švicarske banke.

I tako smo Gogo i ja zajedno nastavili put i sjedili jedan pokraj dru- goga u autobusu koji vozi u Esfahan. Autobusi su neočekivano udobni i teško usporedivi s europskima. S golemim kožnatim sjedalima koja možeš pretvoriti u ležaj, ekranima na svakom naslonu, slušalicama, besplatnim pićima i grickalicama, osjećaj je više kao da si u avionskoj biznis klasi nego u autobusu. Na samom izlasku iz Teherana shvatio sam zašto su se jučer na recepciji čudili kad sam im govorio da ne želim otići iz Irana a da ne vidim pustinju. Naime, već među zadnjim zgradama u predgrađu Teherana počelo se pružati nepregledno pustinjsko žutilo, koje se nastavilo stotinama kilometara, sve do ulaza u Esfahan. Gradovi su ovdje samo velike oaze unutar golemih pustinja.

Sačuvat ću priču o predivnom Esfahanu za kasnije, a sada ću samo spomenuti da nam je laknulo maknuti se iz užurbanog i kaotičnog 16-mili- junskog Teherana i naći se u gradu koji svakim kamenom odiše finoćom i tradicijom. Gogo i ja smo se do sada površno poznavali, uglavnom prateći međusobna pustolovna putovanja o kojima smo oboje ovisnici, a sada smo si baš dobro kliknuli. Niti jedan od nas nema velikih prohtjeva i spremni smo na sve dogovore. Zato nije čudno niti to da smo se već drugog dana u Esfahanu u doslovce pet minuta složili da ćemo otići cjelonoćnom vožnjom autobusom u Kerman, na dalekom jugoistoku Irana.

Otisnuli smo se na put na temelju nejasnog poziva mladića po imenu Reza, preko društvene mreže. Napisao nam je da nas je spreman ugostiti na nekoliko dana ako imamo volje doći do Kermana. Poslije toga više nismo uspjeli uspostaviti s njim nikakav kontakt, no svejedno smo otišli. U Kerman smo stigli oko devet sati ujutro i na peronu čekali Rezu, za kojeg nismo sigurni niti da postoji. Reza se ipak na kraju pojavio. Mladi Iranac, u svojim dvadesetima, odjeven u poslovno odijelo modernog kroja, šmin- kerske frizure i sa širokim osmijehom. Samo sat vremena nakon tog našeg prvog susreta već smo sva trojica divljački vrtjeli glavama dok je iz zvučnika njegova auta treštao „Bohemian Rapsody“, a zatim smo se penjali po autu koji je lagano išao sâm dok smo ga održavali na praznoj cesti pomičući volan kroz otvoren prozor. Ukratko, u Kermanu smo proveli tri fantastična dana spavajući u Rezinu stanu na podu, kako je i on spavao, jedući na tom istom podu, kako je i on jeo. Njihovi stanovi vrlo su često bez ikakvog namještaja i cijeli život im se odvija na podu. Na njemu i sjede i jedu i spavaju. Poslije će nam to postati normalno, ali ovo nam je bio prvi susret s takvim načinom života. Reza nas je vodio posvuda i imali smo izvanredne zabave, doduše, isključivo u muškom društvu. Što smo sve kod Reze saznali?

Na jugoistoku Irana, posebice oko Kermana, pušenje opijuma je tra- dicija, i to rade stari i mladi. Iako je ilegalno, vlasti na to žmire na jedno oko i manje je kažnjivo od alkohola. Moram priznati da sada razumijem i zašto, jer i nakon dvije večeri intenzivnog pušenja opijuma i dalje ne shvaćam zašto ga na Zapadu smatraju drogom. Mnogo je blažeg učinka od alkohola i samo te lagano opusti. Ja sam već mislio da nešto krivo radim pušeći i rekao im da izgleda na mene opijum ne djeluje, na što su me pitali zar se ne osjećam opušteno?! Kada sam im odgovorio potvrdno, rekli su da upravo to opijum pruža.

Reza i njegovi prijatelji jako su nesretni što ne mogu naći partnerice. U Iranu u ljubavi nema brzanja, ako ti se netko sviđa postupak je dugotrajan i jednosmjeran - prema braku. Išli su nam pokazati mjesto u gradu gdje se slobodno „druže“ s djevojkama te smo bili nemalo iznenađeni shvativši da se radi o većem kružnom toku po kojemu se predvečer dolaze voziti autima u krug i, ako im se netko dopadne, komuniciraju kroz otvoreni prozor i pokušavaju doći do broja telefona (*Kasnije sam saznao da se taj princip zavođenja na farsiju kaže „dor-dor“ – u doslovnom prijevodu „krug-krug“, tj. điranje. Svaki grad ima svoju dor-dor ulicu ili kvart i zna se koji dan i u koje doba je najbolje. Uglavnom vikendima.).

U Iranu je zabranjeno i kažnjivo imati pse u stanu, jer su navodno prljave životinje. Ipak nas je Reza odveo u park u kojemu ljudi šeću pse, ponekad se skrivajući, a ponekad s dozvolom, pod izgovorom da im služe kao čuvari. Na cesti su neki prolaznici osjetili da mirišemo na alkohol, koji je Reza bez problema za nas nabavio, te smo bježali kada su počeli vikati za nama, bojeći se da ne naiđe moralna policija. Kazna za konzumiranje alkohola je osamdeset udaraca bičem za Irance, dok bi na nas ili zažmirili ili bi nas deportirali. Ipak je nešto što nas se najviše dojmilo tijekom ovog kratkog izleta u Kerman bilo legalno, a to su kalutsi.

Kerman se nalazi u pustinji Dasht-e Lut, drugoj najvećoj pustinji u Iranu, u kojoj je izmjerena najviša temperatura na Zemlji ikad - 70,7°C. To je najtoplije mjesto na kugli zemaljskoj. Oko sto pedeset kilometara sjeveroistočno od grada Kermana, duboko u pustinji blizu naselja Shahdad, nalaze se fascinantni pješčani oblici nalik na dvorce i tornjeve, visoki neko- liko desetaka metara, a nazivaju se kalutsi. Znali smo da Reza neće moći ići s nama, jer je morao biti na poslu, pa je prvotni plan bio da nam posudi svoj auto koji bih ja vozio, ali da s nama ide njegov prijatelj, da ne bismo upali u neke probleme s policijom. Ni to nije upalilo, pa nam je na kraju organizirao taksi koji će nas voziti do kalutsa za nekakav smiješan iznos. Gogo i ja smo se smjestili u taksi i krenuli u pustinju s vozačem s kojim nismo mogli komunicirati. To niti njemu, kao niti jednom drugom Irancu kasnije, nije smetalo da neprestano priča, bez obzira na to što mu je moralo biti jasno da ne razumijemo niti riječi. Nevolja je započela nakon gotovo dva sata vožnje, kada smo već bili duboko u pustinji, u blizini kalutsa. Temperatura na starom autu se dizala i napokon mu je motor odustao i proključao. Taksist je očito bio na to spreman, jer je imao poveći broj boca vode u prtljažniku, te je, nakon što se motor malo ohladio, nalio u njega vodu. Mi smo za to vrijeme čekali vani na suncu, a temperatura je već bila blizu 40°C. Sva sreća da je bio ožujak, a ne neki ljetni mjesec. Nekako smo i dogurali do kalutsa, koji su nam izmamili uzdahe. Taksist nam je dao sat i pol vremena da pješice lutamo kroz veličanstvene pješčane oblike i mi smo od ljepote zaboravili na vrućinu i druge patnje. No, čim smo autom krenuli natrag prema Kermanu, motor mu je ponovo zakuhao. I ponovo. I ponovo. Shvatili smo da tako nećemo daleko doći, jer je taksist ostao bez rezervi vode, a temperatura na suncu je rasla i rasla. Prvi prijevoz koji nam se ukazao nakon dosta vremena bio je policijski patrolni auto.

Ostavili smo taksista samog da se bakće sa svojim pokvarenim autom, a policajci su, prije nego što su nas posjeli na stražnja sjedala, zatvorili otvore prema prednjim sjedalima, kao da se radi o zatvorenicima. Zatim su obukli pancirke i pripremili strojnice. Dok smo se vozili rekao sam Gogi da se nadam da su ovo dobri policajci, jer sigurno znaju da su nam džepovi puni novca, i ako se odluče bilo što napraviti nitko nikada neće znati gdje smo završili. Vjerojatno smo gledali previše američkih filmova, jer su nas bez ikakvih daljnjih pitanja iskrcali nakon pola sata ispred njihove kontrolne točke. Čekali smo tamo sljedećih pola sata i tada se pojavio maleni kamion koji je prevozio ovce i policajci su ga za nas zau- stavili. Vozač nam je pokazao da uskočimo u otvoreni prtljažni prostor s ovcama i mi smo se tako nastavili voziti prema Kermanu, dok nam se i s njima nisu razišli putevi. Do vožnje na tom kamionu smrdjeli smo samo po znoju, a onda se na njega nalijepio i vonj ovaca s kojima smo putovali. Do Kermana smo autostopom promijenili još tri vozila i stigli u njega predvečer, taman na vrijeme za noćni autobus prema Shirazu, za koji smo već imali kupljene karte. Nakon odlaska iz Kermana nekoliko smo dana proveli u Shirazu, zatim smo otišli do grada Yazd, pa zatim ponovo do Esfahana i natrag do Teherana, što je više-manje nekakva klasična tura osnovnog upoznavanja Irana.

Od svih događaja s tog prvog putovanja izdvojit ću još samo jedan, koji je apsolutno zapečatio moju ljubav prema Iranu i njegovim ljudima. Nakon što smo Gogo i ja došli iz Kermana u Shiraz, smjestili smo se u šarmantnom hostelu u starom centru grada. Bio je dan prije mog rođen- dana. Ostavili smo stvari i zaputili se u obilazak grada. Dok smo šetali bazarom odjednom smo ugledali poznata lica. Bez ikakvog prethodnog dogovora susreli smo Australca Jimmyja i Poljakinju Florine, koje smo upoznali prije nekoliko dana u hostelu u Esfahanu. Tamo smo se kratko, ali intenzivno, družili, a kada smo Gogo i ja odlazili u Kerman ni oni ni mi nismo tada znali kamo ćemo i kada dalje po Iranu. Iz dućana ispred kojeg smo stajali nekoliko dobro raspoloženih mladih Iranaca gledalo je kako se pozdravljamo te su nas pozvali da uđemo.

„Jeste li za pivo?”, upitao nas je nakon upoznavanja Abbas, mladi, izrazito tamnoputi Iranac.

„Ne, hvala”, odgovorio sam, a i ostali su odmahivali glavama.

„Sigurno?“, upitao je ponovo, vidljivo razočaran, i dalje držeći u jednoj ruci čaše, a u drugoj plastičnu bocu bez natpisa.

„Bez ljutnje, ali to vaše bezalkoholno pivo baš i nije nešto”, uzvratio sam mu. „Radije nam dajte vode ili nekog soka, ako imate”, dodao sam, da ne ispadnem nepristojan. Abbas nam je, bez obzira na naše odbijanje, natočio čaše, uz zagonetan osmijeh, i rekao: „Molim vas, probajte. Siguran sam da će vam se svidjeti”.

Sada, kada su čaše već bile napunjene, nismo imali izbora. Već smo se s prvim gutljajem iznenadili. Bilo je to pravo pivo. Abbas, Pouyan i Kourosh bili su nasmiješeni od uha do uha i otvoreno zadovoljni našim začuđenim izrazima lica. Sada sam ja posegnuo u svoj ruksak i izvadio bocu soka od aloe vere te ponudio njih zauzvrat. Odmahnuli su rukom, ali ovaj put sam ja rekao odlučnim glasom: „Inzistiram.” Natočili su tek malo, jedva pokrivši dno čaše, ali su, probavši, iznenađeno raširili oči. U boci soka aloa vere imao sam skrivenu lozovaču, koju su nam Reza i njegovi prijatelji u Kermanu spremili za put. Atmosfera se u trenutku rasplamsala i dućan se ispunio veselim glasovima i smijehom. Prije nego što smo konačno odlučili otići spakirali su nam sitnice iz svoje radnje kao darove. Nisu htjeli da išta kupimo već samo da uzmemo poklone. Nekako smo na samom izlasku iz dućana došli do toga da je sutra moj rođendan pa su nas upitali gdje ćemo ga proslaviti. Rekao sam im da da ćemo ga samo simbolično proslaviti nas nekolicina u hostelu.

„Ne dolazi u obzir,“ rekao je Kourosh, „rođendan se treba propisno, a ne simbolično, proslaviti.” Na komadić papira su nam napisali adresu i rekli da svi dođemo onamo sutra oko devet navečer.

Da ne duljim s događajima toga dana, ispala mi je to najdirljivija proslava rođendana ikada. Potpuni neznanci preuredili su cijelu svoju kuću za slavlje, pozvali moje društvo iz hostela, svoje prijatelje i susjede, pripremili dvije torte na koje su pokušali napisati moje ime (Happy Kherviye), kupili gomilu hrane i pića, i slavilo se do jutra. Iranke, koje su došle prekrivene i čedno odjevene, ušavši u stan poskidale su sa sebe marame i široku odjeću, a ispod toga su bile odjevene kao i djevojke na Zapadu, u minicama i tajicama. Plesalo se, jelo i pilo, a glazba je grmjela iz zvučnika. Bilo je tu, naravno, i alkohola. Pili smo i bratimili se. Meni su više puta zasuzile oči od sreće, shvativši da mi nitko nikada u životu nije priuštio ovakvu rođendansku zabavu, a kamoli potpuni neznanci. Tu su me Iranci potpuno zadobili zauvijek. Na odlasku su inzistirali da nam plate taksi. Mi smo se, vozeći natrag do hostela, samo pogledavali i pitali jedni druge što se to upravo dogodilo. I dan-danas osjećaj zahvalnosti prema tim dragim ljudima u meni ostaje isti. Dapače, čak se i produbio kako sam ih dalje upoznavao.

Nakon samo šest mjeseci ukazala mi se prilika, kada sam se uspio oslo- boditi svih obaveza na gotovo puna dva mjeseca. Odluka kako iskoristiti to vrijeme bila je jednostavna. Od odlaska iz Irana nisam gotovo više ni o čemu drugome razmišljao, niti sam tražio druga odredišta za putovanje, kako to obično radim. Znao sam da se moram vratiti i proputovati ga motorom uzduž i poprijeko od razine mora, do vrha Damavanda, od Kaspijskog jezera do Perzijskog zaljeva, i od granica Turske do onih s Turkmenistanom, Afganistanom i Pakistanom. Stranice koje slijede dnevnik su s toga putovanja.

AUTOR

HRVOJE RUPČIĆ, glazbenik koji je ostavio traga na više stotina nosača zvuka, u domovini najpoznatiji kao konga bubnjar i osnivač benda Cubismo, sastava s najviše osvojenih nagrada Porin, diljem svijeta znan je i kao dobri duh s motorom. Od početka ovog tisućljeća Hrvoje na motociklu obilazi najudaljenije krajeve, za njim je više od 150.000 kilometara po svim kontinentima Staroga svijeta, a opis puta kroz drevnu Perziju i današnju Islamsku Republiku Iran njegov je prvi ukoričeni zapis s turneje na dva kotača, ali ne i prvi nosač tekstova s njegovim potpisom. S ekspedicije s Himalaja, jer planinarenje je također jedna od Hrvojevih strasti, objavio je “Himalajski dnevnik”. Dok ovo čitate, Hrvoje već piše nastavak priče započete u Iranu. Ovaj put su on (Speedy Gonzales), Mama Juanita i Crna Pantera putovali prostranstvima centralne Azije drevnim putem svile, prešavši preko planina Pamira sve do Kine.

Ovu fantastičnu knjigu možete naručiti preko sljedećeg linka:

https://www.vbz.hr/book/u-zemlji-plemenitih-ljudi-mu/

Da ostanete u toku sa auto-moto novostima, molim Vas da ispunite SUBSCRIBE formu na dnu stranice, hvala.

Pogled na grad s teheranskog tv-tornja

Kalutsi Shahdada – pustinja Dasht-e-Loot

Vožnja u kamionu s ovcama na povratku s kalutsa

Pušenje opijuma u Kermanu

S Velikim Gogom i najmanjim čovjekom na svijetu u Yazdu

Srednjoškolska fotosekcija – Yazd

Autobusi u Iranu

Dućan sa začinima u Esfahanu

Proslava mog rođendana u Shirazu

SUBSCRIBE FORM

Subscribe to our Newsletter