Vjerojatno nitko tada nije razmišljao o tako velikom rastu i komercijalnom uspjehu onoga što je prvi put u povijesti organizirao Kraljevski automobilistički klub (RAC = The Royal Automobile Club) i što je tom prigodom nazvano Velikom nagradom Europe, premda je kasnije prešlo granice staroga kontinenta. Jedno svjetsko prvenstvo u brzinskom automobilizmu održano je doduše još 1925. u Monzi, a sastojalo se od samo te jedne utrke, no svjetskim prvakom nije proglašen vozač (Gastone Brilli-Peri), već automobil (Alfa Romeo). Spomenimo da je duljina staze u Monzi tada bila deset kilometara i odvoženo je 80 krugova, što je trajalo više od pet sati. Gastone Brilli-Peri bio je izdanak plemenitaške obitelji, a prije nastupa u utrkama automobila bavio se biciklizmom i motociklizmom. Poslije 25 godina ideja je ponovno oživjela ciklusom utrka u kojima je prvakom proglašen čovjek, a ne stroj. Kada je te svibanjske subote markiz Antonio Brivio, predsjednik CSAI-a i bivši vrhunski vozač spustio startnu zastavicu, okrenuta je nova stranica u automobilizmu i to ne samo simbolično. Na startnoj se rešetki zatekao 21 natjecatelj iz Argentine, Italije, Francuske, Monaka, Švicarske, Tajlanda, Belgije, Irske i Velike Britanije. Bili su odjeveni u široke plave kombinezone, poput mehaničarskih, a glava im je bila prekrivena platnenom ili kožnatom kacigom. Jedino je Piero Taruffi imao kacigu od tvrđeg materijala, donekle otpornog na udarce. Glave su im stršile izvan školjaka i gledatelji su mogli vidjeti svaki njihov pokret. Napore organizatora nije ugrozio ni brzojav koji je stigao iz Maranella 96 sati uoči početka utrke. U njemu je priopćeno Ferrarijevo odustajanje od utrke, a razlog tome bila je Ferrarijeva nepripremljenost da se suprotstavi tada najmoćnijoj svjetskoj momčadi. U istom je brzojavu potvrđen nastup četiriju Ferrarijevih automobila u idućim utrkama svjetskoga prvenstva. Ferrarijev vozač, 32-godišnji Alberto Ascari, držan je tada najboljim svjetskim vozačem i da je svjetsko prvenstvo postojalo 1949., kao primjerice u motociklizmu, naslov bi zasigurno pripao njemu. U momčadi je uza sebe imao 41-godišnjeg Luigija Villoresija, prvaka još krajem tridesetih. Do tada su utrke bile uglavnom pozivnog karaktera i njihovo je održavanje ovisilo o volji i mogućnostima organizatora, no pravo prvenstvo nije postojalo. U tom je stilu započela i nova sezona utrka. Utrka u Silverstoneu bila je zapravo peta sezonska utrka kojoj su prethodile Velike nagrade Paua i Sanrema u kojima je trijumfirao Fangio u Maseratiju. Uslijedili su potom Richmond Trophy na stazi u Goodwoodu gdje je trijumfirao Reg Parnell u Maseratiju te pobjeda Georgesa Grignarda u Talbotu-Lago na Velikoj nagradi Pariza voženoj na stazi Monthléry. No sve se ove spomenute utrke nisu bodovale za svjetsko prvenstvo i bile su na nižoj razini od onoga što se odigralo u Silverstoneu.

Zanimanje za utrke raslo je u poraću s povećanjem gospodarske moći. Brojnost utrka uvjerilo je međunarodna sportska tijela u potrebu usmjeravanja najpoznatijih utrka u jedinstven međunarodni kalendar. Najpoznatije Velike nagrade s dugotrajnom tradicijom još s početka stoljeća, postale su utrke novoga svjetskog prvenstva rezerviranog za vozače. U tom je kalendaru sve do 1960. bila uključena i utrka 500 milja Indianapolisa, s nadom da se uspostave tehničke veze s automobilističkim svijetom s druge strane oceana. No tamošnje su se utrke desetljećima održavale prema vlastitim normama i pravilima. Bila je to uzaludna nada, jer su u Indianapolisu nastupali gotovo isključivo američki vozači. Prvo svjetsko prvenstvo održano je prema tehničkim pravilima iz 1947. koja su predviđala automobile obujma 1500 cm3 s kompresorom ili 4500 cm3 bez kompresora, a nisu postojala ograničenja glede težine ili goriva.