DALJNJI RAZVITAK

Međutim, Lenoirov motor nije potrajao. Francuz Alphonse Beau de Rochas patentirao je 1862. novi, četverotaktni motor s unutarnjim izgaranjem. Doduše, on taj stroj nije i izradio, pa je stoga Nijemac Nikolaus August Otto (1832.-1891.) postao mnogo poznatiji svojim modelom četverotaktnog motora iz 1876. Motor je radio na načelu Ottova ciklusa, odnosno niza taktova koji stroju daju snagu. U prvom taktu gorivo se usisava u stroj, u drugom se komprimira, u trećem pali električnom iskrom, a u četvrtom izbacuje ostatak plina. U procesu se klip pomiče gore-dolje, a to onda uz odgovarajuće osovine može primijeniti za pokretanje različitih naprava, među kojima su najpoznatija cestovna vozila. Ottov je motor za pokretanje još rabio smjesu plina i zraka, a tek je Gottlieb Daimler (1834.-1900.) izumio (a drugi usavršili) motor s unutarnjim izgaranjem koji radi na naftu, nakon čega su se umnožile tvornice motocikala i automobila. Daimler je radio u Ottovoj tvrtki i zapravo je on zaslužan za razvoj motora koji se pripisuje Ottu. Tek kad se Daimler osamostalio, zapravo je počeo pravi razvoj automobilske industrije.
Lenoirov je motor na mješavinu ugljenog plina i zraka proizvodio dvije konjske snage, što zaista nije bilo dovoljno za pokretanje bilo kakvog vozila, a djelotvornost je bila samo oko 4 %. Međutim, on je promišljao o konstrukciji svojih motora i oni su tako napravljeni da su neki primjerci savršeno radili i nakon dvadeset godina stalne upotrebe.