free website templates

STAKLENI GRAD

autor: Boris Veličan

ŠTIVO NAKON KOJEG SAMI SEBI POŽELITE IZMAKNUTI TLO POD NOGAMA!


Veličan je, uz homagge jednom i jedinstvenom Željku Malnaru i pedesetoj godišnjici putovanja iz kojeg je nastala pustolovna Biblija naraštaja “Potraga za Staklenim gradom”, napisao jedinstvenu zbirku putopisa i ljudopisa, nepatvorenih opisa prirode, društva i, što je najvažnije, autentičnih živih malih velikih ljudi sa svih strana svijeta razlivenih po rubu 21. vijeka. Svatko od njih traži svoj Stakleni grad. A gdje je vaš?

U nastavku možete pričitati par riječi o autoru, sadržaj i prvo poglavlje knjige sa pripadajućim slikama.

Da ostanete u toku sa auto-moto novostima, molim Vas da ispunite SUBSCRIBE formu na dnu stranice, hvala.

Mobirise

Boris Veličan rođen je 1977. slučajno u Offenbachu u Njemačkoj. Djetinjstvo provodi u kvartu na istoku grada Zagreba, zaposlen kao ministrant u župi Svih svetih. Osim u crkvi, radio je u ciglani na slaganju paleta, kao prodavač ženskih otmjenih cipela te kao NKV radnik u Ini-Okiju. Od prve značajnije provizije na milodarima kupuje Dr. Martens i odlazi iz Sesveta u život. Nakon završene Nadbiskupske klasične gimnazije još nekoliko godina radi različite poslove: bauštela u Njemačkoj, čistač u vrtićima, vozač direktora Svjetske banke. 1999. počinje putovati svijetom. Uz ostalo, pješačio je od Petrograda do Pariza, od Zagreba do Sahare, putovao skuterom do Kine i natrag, godinu dana ribario na Aljasci, na konju došao do Crnog mora. Napisao je tri putopisne knjige. 2006. diplomira kao prvi diplomant produkcije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kad ne putuje, bavi se produkcijom i odgojem kćeri Marle.

Mobirise

Boris Veličan

Stakleni grad

zbirka putopisa

fotografije:  

Boris Veličan

Dušan Bućan

Luka Rajković

Andrija Vučković

Iva Ćeranić 

sadržaj:

9 INDIJANCI U TENISICAMA  (lula mira u zemlji Navajoa) 

35 GRAD BEZ SLUČAJNOG PROLAZNIKA

(kako sam u Maroku sreo Orsona Wellesa)

77 17.000 KM OKO JEZERA KOJEG NEMA

(Aziji u glavu)

127 SEDAM OBALA JEDNOGA MORA

(preko gora do Crnoga mora)

171 ADRIATIC BLUES  (iseljeni domovinski otoci) 

173 Susak

180 Unije

186 Premuda

192 Olib

198 Žirje

205 Rava

211 Zverinac

217 Biševo

Možeš proputovati cijeli svijet i fulati ga, a možeš učiniti krug  oko benzinske pumpe na Peščenici i nabasati na njega. 

Kužiš, sunce moje? To ti je taj Stakleni grad!

Željko Malnar (1943. – 2013.)

Marli, mojoj bezuvjetnoj ljubavi!


INDIJANCI U TENISICAMA (lula mira u zemlji Navajoa)

I. poglavlje

„ D o b a r d a n ! Što vas dovodi u Ameriku?”, pita me ozbiljni djelatnik imigracijskog ureda njujorškog aerodroma. „Želim napraviti priču o Indijancima u Americi, uglavnom o onima koji se nalaze u New Mexicu, Arizoni, Coloradu i Utahu”, odgovaram, svjestan da baš ne izgledam kao ozbiljan novinar. Više kao ukrajinski tetovirani boksač s licem njemačkog homoseksualca. „Imate li radnu dozvolu?“ „Ne. Dok god me nitko od Amerikanaca ne plaća za to, mogu raditi. Tak’ su mi rekli u američkoj ambasadi”, odgovaram dok me uniformirani tip mjerka od glave do pete. „Ako je tako, dobro došli u Ameriku!” Iz New Yorka letim dalje kod Bush votersa (oni koji su glasovali na izborima za Busha) u Dallas u Teksasu. Tamo mi bacači (oni koji prebacuju prtljagu iz aviona u avion) bacaju ruksak u krivi avion pa u Albuquerque u New Mexicu dolazim samo s fotoaparatom u ruci i drugom neprospavanom noći. Kupujem preskupo pivo na aerodromu (62 kune) pa se čudim. Ne toliko cijeni, koliko ideji da kupim još jedno. Treće sam popio skrivajući ga u škarniclu, ispred aerodroma, čekajući taksi koji me za desetak dolara odvezao do Desert Sands Motor Hotela. Iza Indijca na recepciji koja se raspadala gledam fotografiju poznatog glumca Tommyja Leeja Jonesa s posvetom djelatnicima hotela.

Mobirise

„Zar je i Tommy izgubio prtljagu pa je morao ostati u prvom hotelu
pokraj aerodroma?!”, pitam snenog omanjeg recepcionara, koji se na to pitanje ponosno uspravio i odmah, da prekine zabludu, rekao:
„Ne, ne, ne. U našem hotelu je sniman film Nema zemlje za starce.
Gledali ste film, zar ne? Sjećate se Xaviera Bardema kao plaćenog ubojice koji ubija Meksikance?”, pita me i dodaje: „A Tommy? On je bio policajac... sve se to odigralo ovdje, a soba stoji svega 35 dolara. Negdje bi zbog toga stajala 300 dolara...” Putovanje od Zagreba do rezervata Navajo Indijanaca, gdje Dušan Bućan, glumac i frend, boravi već desetak dana, činilo se kao da putujem na kraj svijeta kroz zonu sumraka za koju je glazbu napisao Mladen Grdović. Ujutro kupim prtljagu, doručkujem s Jeffom, homoseksualcem kojemu su fetiš koža i lanci, vozim se busom do vlaka, spašavam 130 kilograma teškog Indijanca koji na zadnjem sjedalu dobiva težak epileptički napad (guram mu u usta gumenu dršku koju sam potrgao sa štange, zovem 911), zatim sjedam na vlak kojim putujem do Window Rocka, gdje dolazim u kuću Indijanke Char Kruger, kontakt koji mi je dao Dušan. Tamo od umora padam u nesvijest. Zastor se spušta, svjetla pozornice gase, ja tonem u san.

Mobirise

Zona sumraka se nastavlja. Sanjam da budim majku koja  je umalo umrla, ocu čupam neke duge dlake s prsiju, zatim letim iznad malog otoka i promatram dodo pticu... Imao sam i ljepših putovanja zadnjih trinaest godina, koliko putujem svijetom. No, sve je to dio puta, i dobri i loši trenuci. Drugi dan proveo sam igrajući se sa Shandiin i Wyattom, djecom simpatične Indijanke Char, na koju je Dušan, očito, ostavio snažan dojam. I tada, ravno iz prerije gdje je s Indijancima jahao konje i učio bacati laso, dolazi Dušan zvani Dule, u autu koji je rentao. Ustvari, nije se radilo o automobilu. Bio je to Ford Mustang V8 kabriolet. „Ma, ti me zajebavaš!”, govorim cupkajući oko auta kao malo dijete oko slastičara. „A, gle, buraz, nije baš da možeš spavati u njemu, ali jako brzo stigneš od mjesta do mjesta, hahaha!”, odgovara. Odmah smo ubacili moje stvari u pilu, izljubili Char i djecu, uz obećanje da ćemo je opet posjetiti u Muzeju Navajo Indijanaca, gdje radi, te krenuli nekamo bliže zapadu nego jugu. Naravno, izgurao sam Dušana s vozačkog na suvozačko mjesto pa nabio gas. Ceste su široke, ravne, krajolik predivan. Ravnice na kojima se uzdižu kao skalpelom odsječene crvene stijene podsjetile su me na stare western filmove u kojima John Wayne jaše mustanga u potrazi za negativcima. Ja sam „jahao” srebrnog Forda Mustanga otvorena krova brzinom od 160 km/h. Ma, tko to može platiti?! Dušan se samo smijao, jer ga je već dovoljno guštao. Osim o Mustangu, pričao mi je o obitelji kod koje je, poput padobranca, banuo, i na kraju postao njen dio. Istina, prve je noći spavao na trampolinu izvan kuće, ali ubrzo je ta divna indijanska obitelj shvatila da ovaj bijelac nije poput bijelaca koji su njihovim pradjedovima oteli zemlju i slobodu, pa su ga „udomili”. Danas Indijanci imaju velike ovlasti u rezervatu, porezne olakšice, ali zemlja im, ustvari, nije vraćena, već samo data u koncesiju. To je jedan od razloga što ne mogu otići u banku i uzeti kredit. Naime, tehnički gledano, ne posjeduju ništa, čak ni kuće. Jedini način na koji dolaze do novca je kad u jednoj od brojnih bjelačkih zalagaonica založe svoj nakit. Naravno, nikad ne vrate novac, jer nemaju odakle, što bijelcima odgovara, jer su po povoljnoj cijeni dobili vrlo vrijedno blago koje puno skuplje preprodaju. „Ej, stari, znaš da sam jahao i lasom hvatao divlje konje?”, hvali se Dušan, koji obožava te biljojede. „S kim?” „S Jamesom Clarkom, pedesetogodišnjim Indijancem kod kojeg sam boravio dok nisi došao. Ajmo tamo, bit će mu drago da te upozna!” James sa ženom Marjorie živi u Indian Wellsu u Arizoni, zapadno od New Mexica. Nisam mogao vjerovati o kojoj se zabiti radi i da je Dušan uspio ući u srca te obitelji do te mjere da su ga dočekali kao sina. Navajo Indijanci znaju biti povučeni, mnogi imaju problema s alkoholom i zakonom i upravo je zbog toga alkohol strogo zabranjen u rezervatu. James je sve samo ne ta slika o Navajo Indijancima. Snažan i žilav, uvijek nasmijan, zaljubljen u svoju ženu, odmah je ostavio jak dojam na mene. Te večeri odveo je Dušana i mene na tradicionalni Enemy Way Dance (bijelci ga zovu Squaw Dance) na jednu livadu nedaleko od glavne ceste. Ples je iznimno važan Indijancima pa smo bili počašćeni što su nas prihvatili. Brzo smo naučili osnove plesa pa čekali, kako je običaj, da nas Indijanke pozovu na ples. Dok plešem s jednom, promatram Dušana kako hvata ritam i postaje Indijanac. Pleše se uz pjesmu koju pjevaju muškarci koji su stajali u poziciji kao što naši Dalmatinci stoje u klapama. Mrak, vatra do neba, Indijanka pod rukom... malo je mjesta na svijetu gdje putnik tako lako, naravno, ako je prihvaćen, može ući u drugu kulturu i sudjelovati u procesijama. Ne radi se o turizmu, jer ga ovdje nema. Ako turist i navrati u neki grad, turizam se svodi na trgovinu nakitom i obilazak kanjona u kojima Indijanci još uvijek žive. Tamo gdje smo Dušan i ja plesali te večeri, tamo nema ničega osim vizije koju smo polako doživljavali svaki na svoj način. Još je bilo prerano za mene da shvatim Indijance, opet, bilo je pravo vrijeme da im Dušan pokaže kako se pleše engleski valcer, a ja napravim ćevape od govedine i ovčetine. Mislim da je to bio početak jednog vrlo lijepog prijateljstva.

FOLLOW US!

SHARE THIS PAGE!

SUBSCRIBE FORM

Subscribe to our Newsletter

© Copyright 2019 www.auto-moto-tour.com - All Rights Reserved