Arboretum Opeka - 08. 07. 2018.
autor: Tomislav Veček


Motor, to predivno „stvorenje“, jedna od boljih ideja što je čovjek stvorio i realizirao. Nama motoristima sasvim jasno o čemu pričam, a ostalima je jednostavno neobjašnjivo. Taj zov prema motorima, taj zov, jednostavno ili imaš u sebi ili nemaš. Na nama motoristima je da Vam pokušamo dočarati što znači taj moto-zov, a na Vama je da pokušate shvatiti. Kamo me moje moto stvorenje ovaj puta odvelo? Pa i nije tako daleko od kuće, kojih 50-ak kilometara.
Po ne znam koji puta, sam dokazao sam sebi, da tu doma, iza ugla, ima toliko toga za vidjeti. Samo si mogu zamisliti što sve vide oni hrabriji, koji se otisnu na malo dalje rute, druge države, druge regije, pa čak i kontinente. Mogu samo reći, svaka Vam čast prijatelji moji. Vjerujem da dožive bezbroj predivnih situacija, doživljaja i prizora prirode za pamćenje. No da se vratim na svoje kratko putovanje.
Dok sam u mlađim danima nekoliko godina putovao raditi u obećanu zemlju, svima na poznatu majku Njemačku, prolazili smo kroz općinu Vinica u Varaždinskoj županiji. Voziš se tako i u jednom trenutku se uz cestu pojavi dugačak niz žive zelene ograde, živice. Prolazio sam tuda 10 puta, 20 puta…, nakon 50-ti puta, pitam kolegu koji je iz ovog kraja, što je to pored čega se vozimo? Pa to ti je „Arboretum Opeka“. Ma bravo pametno moje, sad sve znam. Uslijedilo je kratko objašnjenje da se tu radi o zaista velikoj zbirci bilja i drveća prikupljenog iz cijelog svijeta. U svakom slučaju zvuči zanimljivo i mislim si, bilo bi to lijepo vidjeti. Tu misao spremam negdje u kutku mozga i stavljam na čekanje. Od toga trenutka pa do trenutka dok sam zaista nogom stupio u arboretum prošlo je nekih 5 godina, a od tog dana pa do pisanja ovog teksta, prošla je još 1,5 godina. Sad si postavljam pitanje, što ne valja sa mnom? Zar je zaista potrebno skoro 7 godina da čovjek vidi i opiše nešto što mu je skoro pod nosom?

Mobirise
free portfolio website templates

Ne znam kako da to kažem na lijepi način, ali očito se sve sjebalo i to opako sjebalo. Uz svu tu silinu tehnike i tehnologije koja nas okružuje, logičan slijed događaja bi bio da svi skupa imamo više vremena za sebe i svoje bližnje, ali ne, sasvim suprotno. Jednostavno moraš se otrgnuti kao pas s lanca, ako hoćeš par sati slobode i vremena za sebe. Danas nam treba doslovno minuta vremena da obavimo nešto što je prije trajalo po cijeli dan. Ceste i vozila su se ubrzali po nekoliko puta, udaljenosti od 500, 600, pa i 1000 km nisu nepojmljive kao nekad, ali ipak nedostaje nam toga vremena, nedostaje i nedostaje. Dozvolite mi malu digresiju.
Neki dan gledam na TV-u dokumentarnu emisiju o „Apollo misiji“ putovanju na Mjesec, koja se odvijala prije 50 godina. Volim gledati takve dokumentarne emisije i zbilja je bilo zanimljivo za pogledati. No jedan detalj mi se urezao u sjećanje. Jedan od analitičara te misije izjavio je sljedeće: „Takvo nešto poput „Apollo misije“ danas ne bi bilo moguće izvesti“. Mislim si, kao ne bi, zbog čega, pa sa tehnologijom smo otišli neopisivo daleko u usporedbi sa onim vremenom. No ubrzo mi je taj isti analitičar dao odgovor, rekao je da je na u toj misiji sudjelovalo 400 000 ljudi, da, skoro pola milijuna ljudi na jednom projektu i to bez interneta, e-maila, mobitela, tableta, laptopa i ostalih modernih čuda. Zamislite da morate u današnje vrijeme okupiti skoro pola milijuna ljudi, to je već problem, a tek postići da svaki pojedinac te skupine teži zajedničkom cilju, da na večer liježu u krevet i ujutro se svi bude sa istim ciljem. Da sasvim se slažem sa analitičarem, u današnje vrijeme bila bi to nemoguća misija. Mislim da je to upravo ono što se sjebalo, na žalost. Završit ću ovu kratku digresiju sa mišljenjem da bi zaista prvo kao pojedinci, a onda i kao društvo trebali razmisliti o svemu tome.

Mobirise

Konačno sam stigao do arboretuma, ulazim unutra, iako je nedjelja, lijepi sunčani dan, očekivao sam da će tamo biti još duša koje će tražiti mir i odmor, no nigdje nikoga. Polako dolazim do dvorca , parkiram motor, oko mene zelenilo dokle vidiš, mir, tišina. Slijedi „onaj“ moj trenutak, trenutak kada na glas pričam sam sa sobom. Nakon udisaja toga mira i spokoja, po tko zna koji puta se pitam, zašto ovdje nikoga nema, zašto to nije uređeno, zašto to nije na zasluženoj razini? Onda uloviš prizor sa drvećem, raznim raslinjem, prizor koji je isti već desetljećima i vidiš da to i ne izgleda tako loše, priroda se brine sama za sebe. Onda se okreneš prema dvorcu, nečemu što je stvorio čovjek i o čemu bi morao brinuti čovjek i vidiš ruševinu. Vidiš obrise neke davne ljepote. Potrebna je ogromna količina mašte da bi si u glavi stvorili prizor kakav je ovdje nekada bio. Onda uloviš prizor gdje se zelenilo penje oko dvorca i obavija ga sa svih strana, grli kao majka dijete, zaista predivni prizori, a da je tek uređeno i da se vodi briga tome, gdje bi bio kraj toj ljepoti. Zamislite taj prostor u vrijeme adventa, da se to ukrasi sa lampicama i svim raspoloživim ukrasima, to bi bio vrhunac ljepote, to bi moglo parirati svim poznatim svjetskim destinacijama. Da od kad pamtim za sebe imam bujnu maštu, ajde probudi se i vrati u realnost.

Mobirise

Budući da je arboretum zaista velike površine, kojih 60-ak hektara, kružim okolo, pa se i vraćam do ulaza do info ploče. Gledam tamo plan gdje je što i orijentiram se prema dvorcu, pa nalazim još nekoliko detalja koje bi trebao pogledati, poput vrtlareve kuće, kupališta, mostić, spomenik psu Spitzu… Ajmo još jedan krug, pronalazim jedno po jedno. Posebno se obradujem kod vrtlareve kuće jer vidim obnova je tu toku, ajde super. Valjda će biti ljepše, valjda će se nešto napraviti, no ne nadam se previše. Možda bi se mogao i vratiti jednog dana da provjerim kakvo je sada stanje, eto ideje za novu vožnju.
Našao sam sve detalje koji su me zanimali samo nisam bio uspio naći spomenik psu, po imenu Spitz. Vračam se opet do info ploče, gledam, OK, vraćam se na mjesto gdje bi trebao biti, tražim, tražim, bingo, vidim u travi mali kameni spomenik sa natpisom Spitz (1867.-1879.) „Sie war glücklich“, ("Bila je sretna").

Mobirise

Budući da sam sve našao, sve vidio, okružio nekoliko puta, a i već se koja 2, 3 sata muvam po arboretumu, polako se okrećem prema izlazu. Stanem još kod izlaza i pogledam još jednom to sve oko sebe, a iznad glave se pojavi upitnik velik kao kuća. Ogroman potencijal, ogroman, a valjda će netko iz Kine slučajno tuda prolaziti, daj Bože zastati i ako je dovoljno lud da se zabavlja sa našom birokracijom u konačnici i kupiti. Pa onda uložiti i podići na razinu na kojoj bi ovakvo zdanje i trebalo biti.
Mi očito ne znamo, nemamo novaca, nemamo vremena, nemamo volje, nemamo ideje, nemamo interesa. Ono što imamo, je brdo isprika i razloga zašto nešto NE napraviti. Sa tim „predivnim“ mislima i osjećajem polako napuštam arboretum i okrećem motor prema svojem domu. Vas dragi čitatelji u nastavku ostavljam sa stručnim tekstom o arboretumu. Pročitajte, vidjet ćete da su naši preci imali i vremena i volje i novaca, prije svega ideje da stvore nešto lijepo, a mi danas nismo sposobni ni održavati već stvoreno. Ironija je da se čak i priroda brine za dvorac. Opasala ga je sa svojim zelenilom, kao da ga želi zaštiti od nas pametnih i sposobnih.

Mobirise

Opeka, jednokatni barokni dvorac s raskošnim perivojem, smješten u naselju Marčan u općini Vinica, Varaždinska županija. Naziv dvorca potječe od opeka koje su se proizvodile u ciglani u neposrednoj blizini dvorca. Prva faza izgradnje datira se u 1674, koja je zabilježena na ulaznome portalu s natpisom o gradnji u doba Nikole Keglevića, otkada potječe glavnina zidane strukture dvorca. Sjeverno krilo dvorca podignuto je na kat, južno krilo je u razini prizemlja, kao i istočno krilo koje ima podrum. Najranijoj fazi izgradnje pripisuju se bačvasto svođene prostorije podruma s trokutnim susvodnicama i križno svođeni hodnici istočnog i južnog krila (vjerojatno i sjevernoga , no ondje su svodovi promijenjeni). Početkom XVIII. st. dvorac je nakratko pripadao obitelji Nádasdy, ali su udajom Marije Magdalene Nádasdy za Ivana IV. Draškovića vlasnicima Opeke i Zelendvora postali Draškovići, koji su ga posjedovali sve do sredine XIX. st. Tada su na dvorcu izvedeni veći zahvati izgradnjom novih svodova u obliku čeških kapa, aneksa uz južno krilo te rizalita na istočnome pročelju. S obzirom na to da grof Franjo Drašković nije imao muških potomaka, udajom njegove kćeri Ferdinande 1852. za grofa Marka Bombellesa st. vlasnikom Opeke i Zelendvora postaje obitelj Bombelles. U tome razdoblju dvorac je doživio radikalnu obnovu u duhu historicizma. Tada je, među ostalim, prigrađeno malo krilo na sjeverozapadnome dijelu dvorca, izgrađene su terase i kula na glavnome jugoistočnom pročelju.

Mobirise

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata dvorac i park ostali su neoštećeni. U vlasništvu obitelji Bombelles dvorac je bio do 1945, kada je nacionaliziran. Tijekom 1950-ih godina prenamijenjen je za rezidenciju Josipa Broza – Tita, odnosno njegov smještaj prilikom boravka na lovištima Zelendvor. U tu svrhu izvedena je manja adaptacija, no Tito je ondje boravio sa nekoliko puta. Od 1958. u dvorcu je djelovala škola, potom je u njemu bio smješten učenički dom. Potkraj 1960-ih godina pokrenuta je inicijativa za smještaj građe varaždinskog Državnog arhiva u dvorcu, pa je angažiran Restauratorski zavod Hrvatske, koji je 1969. izradio idejne skice obnove, ali do obnove tada nije došlo. Novo uređenje za potrebe ustanove Arboretum Opeka iz Vinice planirano je 1980-ih. Nakon započetih radova na obnovi, izostala su daljnja financijska sredstva te je dvorac počeo ubrzano propadati.

Mobirise

Arboretum Opeka. Početci parka uz dvorac i njegovo smišljeno plansko oblikovanje datiraju s početka XIX. st., dok formiranje kompleksa kakav je danas započinje 1850-ih godina, kada vlasnik posjeda postaje Marko Bombelles st., koji je, po načelima krajobraznoga oblikovanja, pretvorio prostor oko dvorca u perivoj engleskoga, romantičarskoga stila. U povoljnim klimatskim uvjetima uspješno su uzgojene brojne egzotične vrste, koje je Bombelles donosio sa svojih putovanja. Zbog iznimnih umjetničkih, dendroloških, znanstvenih, kulturno-povijesnih i drugih vrijednosti arboretum je od 1947. zaštićen Zakonom o zaštiti prirode kao najstariji spomenik parkovne arhitekture u Hrvatskoj. Kompleks dvorca i arboretuma od 2007. zaštićeno je kulturno dobro RH. Područje površine oko 60 ha podijeljeno je na ravničarski dio, u kojem se nalazi dvorac i izrazito parkovno oblikovani dio perivoja, te brežuljkasti dio s očuvanom ili djelomično očuvanom šumskom vegetacijom, oblikovanom kao park-šuma. U arboretumu se nalazi više od 100 000 primjeraka različitih biljnih vrsta podrijetlom iz Japana, Kine, Tibeta, Kavkaza, Sjeverne Amerike i Europe.

Enciklopedija Hrvatskog zagorja str. 626. – 628.

Da ne propustite sljedeće objave o putovanjima, „oko kuće“ molim Vas da ispunite SUBSCRIBE formu na dnu stranice. Hvala

Mobirise

FOLLOW US!

SHARE THIS PAGE!

SUBSCRIBE FORM

Subscribe to our Newsletter

© Copyright 2019 www.auto-moto-tour.com - All Rights Reserved