Galerija Antuna Augustinčića
autor: Tomislav Veček, 10. 06. 2018.


Polako, ali sigurno, bližio se još jedan vikend, tj. onaj najpoželjniji dio, nedjelja popodne. Gledam vremensku prognozu, o yes, o da, kaže mobitel da će bit ono lijepo predivno sunčano čisto vrijeme. OK, glavni uvjet za dobru vožnju imamo. Kako se slagalo, naći će se i par sati slobodnog vremena od poslovnih i obiteljskih obveza, OK, i to smo riješili. Sad je ostalo još jedino pitanje, na koju stranu krenuti kad se spusti vizir na kacigi i kad se uđe u ono drugo stanje svijesti. Gledam kartu Hrvatskog zagorja gdje sam sve bio. Mali i Veliki Tabor riješeni, Konjščina riješeno, Krapina, Marija Bistrica Gornja Stubica, Novi Marof, Kumrovec, sve riješeno. Hm, čekaj, čekaj, Kumrovec, dobra je cesta prema tamo, a i kad sam išao prema Kumrovcu, nisam stao u Klanjcu. OK, može, idem prema Klanjcu. Čega tamo ima za pogledati u nedjeljno popodne? Ima Galerija Antuna Augustinčića. OK, sve smo riješili, jedino još mora doći ta nedjelja, ajde i to će se dovući, hoće, neće, mora.
Tjedan se bliži kraju, riješeno bezbroj problema kao i u tjednu prije toga, i onome prije toga, ma razumijete me o čemu Vam pričam. Ono kad je dosta, ne da je čaša puna, nego se već lagano prelijeva preko ruba. I subota i evo nedjelja, ajde brzinski da porješavamo što još treba, pa još brži ručak, ajde, ajde, vadi motor van iz garaže, palim da se grije, stavljam opremu, to, to je to, idemo. Tako se valjda i riba osjeća kad pobjegne iz ribarove mreže. Ah ta naša mreža života, nekako mi se čini da su oka na toj mreži sva manja i da je sve teže pobjeći na slobodu. No ipak uspio sam u naumu da se oslobodim na par sati i da krenem, da se kotači okreću. Idem prema Zaboku, pa onda malo dosadna ravnica prema Tuheljskim Toplicama, e onda počinje zanimljiva cesta, uspon i zavoji, baš gušt za peglanje. No budući da ovo ipak nije rumunjski Transfagarsan, do cilja u Klanjcu stižem kroz par minuta. OK, parkiram kod Galerije i pitam sam sebe, Tomislav, a što ti tu radiš? Ti i galerije, ti i muzeji, dvorci, na čemu si ti čovječe? Eto ne znam ni sam sebi odgovoriti, ali sve više gledam iza sebe i to čim dalje iza sebe. Valjda mi se ne sviđa to što nam donosi budućnost bar kako ju ja vidim, pa sam počeo utjehu i neku smirenost nalaziti u prošlosti. Eto i opet sam otišao u neku dubinu.
Galerija Antuna Augustinčića, ma vide ti to, nedjelja popodne, vrata otvorena, ma to i radi, ma super. Plaćam ulaznicu, budući da sam bio jedini posjetitelj mogao sam šetat, gledat i pričat sa kustosicom galerije do mile volje. Prvo sam pogledao i poslikao unutrašnjost i divio se onom velikom spomeniku „Mir“. Posljednji puta sam taj spomenik vidio u trećem razredu osnovne škole, kada smo imali jednodnevni izlet po Hrvatskom zagorju. Po tom spomeniku mi je ta galerija i ostala u sjećanju i mislim da sam se podsvjesno upravo radi toga i želio opet vratiti ovamo. Augustinčićev spomenik „Mir“ postavljen je ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku. Taj spomenik je impresivan već po samim mjerama, visinom od 5,5 metara jednostavno impresionira. Upečatljiva je i izvedba koja prikazuje žensku figuru na konju koja u jednoj ruci drži zemaljsku kuglu, a u drugoj ruci, maslinovu grančicu te tako simbolizira mir u svijetu.
Nakon šetnje po zatvorenom djelu Galerije, izašao sam na vanjski dio, gdje također ima prekrasnih skulptura, pa sam tako napravio, ne jedan, nego dva kruga, mogao bi i treći, ali nekako mi je počelo oko bježati prema mojoj modernoj i mobilnoj skulpturi, mojoj HONDI, a i bilo je već pomalo vruće. Zahvaljujem kustosici muzeja na razgovoru, pozdravljam i idem prema svojoj skulpturi mira. Napravim još krug, dva po Klanjcu i polako krećem prema doma. Iscurilo je raspoloživo vrijeme i već tamo na obzoru vidim kako ribar maše sa onom mrežom da me opet ulovi i baci u svakodnevnu kolotečinu. E nećeš me još uloviti sa tom mrežom prijatelju, nećeš još, ne danas, „šaltam“ 6-tu i gas…
U nastavku Vas ostavljam sa nekoliko stručnih redaka o Antunu Augustinčiću i samoj galeriji. Tekst je preuzet sa letka „Galerija Antuna Augustinčića“, za koji su pisali Božidar Pejković i Davorin Vujčić.

Mobirise
amp templates

Antun Augustinčić rođen je 4. svibnja 1900. u Klanjcu. Od 1918. studira kiparstvo na Visokoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu kod Rudolfa Valdeca i Roberta Frangeša, a nakon što je ona 1922. pretvorena u Kraljevsku akademiju za umjetnost i obrt, nastavlja studij kod Ivana Meštrovića. Nakon diplome 1924., kao stipendist francuske vlade odlazi u Pariz, gdje studira na École des Arts Décoratifs i na Académie des Beaux-Arts u klasi J. A. Injalberta. Godine 1925. izlaže u Salonu francuskih umjetnika i 1926. u Salonu nezavisnih.
Po povratku u Zagreb sudjeluje na izložbama grafike: godine 1926. u Zagrebu te 1927. u Lavovu i Zagrebu. Iste godine samostalno izlaže skulpture u Salonu Galić u Splitu, a 1928. sudjeluje na posljednjoj izložbi Proljetnog salona. Godine 1929. nalazi se među osnivačima likovne grupe „Zemlja“ i biva izabran za njena podpredsjednika. Sa „Zemljom“ izlaže 1929., 1931. i 1932. u Zagrebu te 1931. u Parizu, a od nje se rastaje 1933. Usporedno se njegovi radovi izlažu u Barceloni 1929., Londonu i Beogradu 1930. Od tridesetih godina intenzivira svoje bavljenje javnim spomenicima, započeto još 1928.
Sudjelujući i često pobjeđujući na brojnim javnim natječajima za spomenike širom svijeta, stječe ugled koji će ga uključiti u kolektivnu svijest kao majstora spomenika, poglavito konjaničkih, i koji će mu u konačnici donijeti status prvog državnog kipara. Tako će 1940. postati dopisnim članom JAZU, 1946. profesorom (i kasnije rektorom) ALU; godine 1947. bit će imenovan majstorom kiparom, a 1949. postaje redovnim članom JAZU i vodi Majstorsku radionicu za kiparstvo. Umro je 10. svibnja 1979. u Zagrebu, a sahranjen je u parku svoje Galerije u rodnom Klanjcu.

Mobirise

Galerija je zasnovana 1970., kada je Antun Augustinčić (1900.-1979.) - zagrebački i pariški đak, jedan od naših najznačajnijih kipara i nezaobilaznih predstavnika hrvatske moderne umjetnosti - darovao svom rodnom Klanjcu vlastiti kiparski opus, nastao tijekom 50 godina stvaranja, od dvadesetih do sedamdesetih. koji mu je priskrbio ugled u domovini i inozemstvu.
Zgrada Galerije, autora arh. A. Lozice, otvorena je za javnost u proljeće 1976. izložbom reprezentativnih radova koje je odabrao sam autor i donator. Ujesen iste godine, stekavši sve uvjete, Galerija je postala muzej. U ljeto 1992., zajedno s još četiri muzeja, uključena je u novoos-novanu krovnu ustanovu pod nazivom Muzeji Hrvatskog zagorja.
Sadašnja ekspozicija temelji se na stalnom postavu iz 1990., koji je nastao nakon dva pročišćenja prvog, Augustinčićeva postava, a predstavlja opredjeljenje za tematskokomparativni pristup njegovom djelu. Obuhvaća dvije međusobno zavisne cjeline: unutarnji postav - tematski podijeljen na intimnu plastiku, portrete i javne spomenike te park skulpture uokolo Galerije.
Time se Antun Augustinčić, široj javnosti poznat po monumentalnim javnim spomenicima kao što su „Mir“ uz zgradu UN u New Yorku i „Spomenik seljačkoj buni i Matiji Gupcu“ u Gornjoj Stubici, predstavlja i kao vrstan majstor intimne plastike, posebno ženskih i dječjih aktova i torza, te snažnih, psihološki dorečenih i skulptorski izražajnih portreta.
Osim muzejske, Galerija razvija izdavačku te izlagačku djelatnost: od 1981. izlazi njen časopis „Anali“, a od 1983. djeluje njen izložbeni „Salon“. Od darova umjetnika koji su u njemu izlagali, nastala je „Zbirka Salona Galerije Antuna Augustinčića”, koja je stalno izložena u prostoru upravne zgrade Galerije na Trgu Antuna Mihanovića 13.

Mobirise

Galerija Antuna Augustinčića je galerija SKULPTURE, jer kud god pogledali vidimo OBLIKOVANE VOLUMENE. Razgledajmo ih imajući u vidu njihovu VELIČINU, MATERIJAL, STUPANJ PLASTIČNOSTI I ELEMENTE FORME (volumen, prostor, plohu, liniju, površinu, boju), a također i njihova STILSKA OBILJEŽJA.
VELIČINA skulptura u Galeriji varira u rasponu od SITNE PLASTIKE (skice u III. dvorani) do MONUMENTALNE SKULPTURE (konjanička statua u III. dvorani), a sve su izvedene ili (kad je riječ o gipsanim modelima) pretpostavljaju izvedbu u TRADICIONALNIM MATERIJALIMA (kamenu, drvu i, ponajčešće, bronci), računajući na PRIRODNU BOJU samog materijala.

Skulpture se razlikuju i s obzirom na STUPANJ PLASTIČNOSTI. Neke su tijela koja slobodno stoje u prostoru i koje možemo u potpunosti doživjeti samo ako ih obilazimo i gledamo sa svih strana, dakle PUNE PLASTIKE odnosno STATUE (npr. brončani „Torzo“ iz 1941. u I. dvorani). Neke su pak oblikovane samo s prednje i bočnih strana RELJEFI (npr. mramorni „Torzo“ iz 1953. u I. dvorani).

Mobirise

Reljef „Dva borca“ u III. dvorani lako ćemo prepoznati kao veoma VISOKI RELJEF (jer se doima kao da će se odvojiti od podloge), ali ćemo dvojiti da li „Otmicu“ iz 1928. u II. dvorani shvatiti kao NISKI RELJEF (jer je plastičnost predočena niskim izbočenjima i udubljenjima) ili kao ULEKNUTI RELJEF (jer je na rubovima reljefa i fizički zadržana ploha ploče u kojoj je isklesana, kao najviša visinska točka). Mnogi Augustinčićevi reljefi koncipirani su tako da samostalno stoje u prostoru, kao „samostojeći reljefi“, te donekle poprimaju i obilježje statue.

Mobirise

ELEMENTI FORME također se razlikuju kod pojedinih skulptura. Usporedimo ih na dvama primjerima.
„Harlekin“ iz 1927. u I. dvorani primjer je dominantno pasivnog odnosa VOLUMENA i PROSTORA. Blago raščlanjeni VOLUMEN zatvoren je napetim zaobljenim PLOHAMA te na POVRŠINI oživljen tragovima modeliranja. PROSTOR opstoji kao manje-više pasivan omotač te samo mjestimice zadire u volumen, što rezultira kontinuiranom obrisnom LINIJOM mirnog toka. Uz stabilnu VERTIKLANU KOMPOZICIJU skulptura ostavlja opći dojam statičnosti.
„Ikar“ iz 1935 u parku Galerije primjer je dominantno aktivnog odnosa VOLUMENA i PROSTORA. Linijski istanjenim masama udova i plošno istanjenim masama krila, VOLUMEN se raščlanjuje te snažno prodire u PROSTOR koji time postaje njegov aktivan omotač. Odnos volumena i prostora dodatno se aktivira i na POVRŠINI punoj udubljenja i ispupčenja. nastalih nemirnim tokom PLOHA. To rezultira razvedenom obrisnom LINIJOM. UZ izrazitu DIJAGONALNU KOMPOZICIJU skulptura ostavlja dojam dinamičnosti.

Mobirise

STILSKA OBILJEŽJA ukazuju da Antun Augustinčić pripada STILSKOM RAZDOBLJU MODERNE UMJETNOSTI, ali onoj tradicionalnijoj struji. Njegove su skulpture FIGURATIVNE (jer u njima jasno prepoznajemo elemente uobičajene vizualne realnosti), štoviše u pristupu su REALISTIČNE. Stoga nećemo pogriješiti ako kažemo da je realizam OSNOVA Augustinčićeva INDIVIDUALNOG STILA, u koju se upliću (usporedimo to s tkanjem) različite POTKE . Dvije od njih, koje proistječu iz dvaju dominantnih STILSKIH PRAVACA razdoblja moderne - IMPRESIONIZMA i EKSPRESIONIZMA - lako su prepoznatljive.
IMPRESIONISTIČKU POTKU nalazimo u većoj ili manjoj mjeri na torzima koja su izložena u I. dvorani (najbolji primjer je ženski brončani „Torzo“ iz 1952.). Ono što je tu impresionističko je „govor“ POVRŠINE, koja je pretvorena u splet malih, mekanih neravnina na kojima se svjetlost reflektira u različitim smjerovima, pokrećući i otvarajući volumen u titravoj igri, negirajući ga kao masu. (Usporedba s mrljama u impresionističkom slikarstvu sama se nameće.) Stav o „govoru“ površine a ne volumena Augustinčić podvlači i time što svoja brončana torza ostavlja otraga otvorenima, pokazujući šupljinu.

Mobirise

Nasuprot tome, EKSPRESIONISTIČKA POTKA očitovat će se kroz naglašeno „govorenje“ VOLUMENOM, kroz „govorenje iznutra“. I neće biti važno je li volumen odijeljen od prostora čvrstom, napetom plohom (kao što je kod drvenog „Portreta Nade Mikačić“ iz 1923. u II. dvorani) ili je u suigri s prostorom posredstvom dinamiziranih, izlomljenih ploha izbrazdane površine (kao kod „Portreta Branka Gavelle“ iz 1974. u II. dvorani). Ono što je važno jest to da volumen posjeduje snagu MASE, odnosno da izraz dolazi iz same jezgre.
Ono što je zajedničko Augustinčićevim „impresionističkim“ i „ekspresionističkim“ skulpturama je da nam se obraćaju svojom formom. koja ima vlastito značenje. No, među skulpturama u Galeriji uočit ćemo i neke čija forma, unatoč svojoj raznolikosti, zanimljivosti i dorađenosti, ostaje „nijema“ te biva nadglasana „govorom“ IDEJE odnosno IDEOLOGIJE koju prenosi. Riječ je o SOC-REALISTIČKIM djelima (npr. „Nošenje ranjenika“ iz 1965. u III. dvorani). djelima koja svoju vrijednost zasnivaju na tome što „ne-govorenje“ i ispražnjenost forme od vlastita značenja izdižu na estetsku razinu.
Jasno je da ovo nisu jedine potke koje Augustinčić upliće u svoju realističku osnovu, a također je očigledno da su počesto umiješane u isto tkanje. Na nama je prepoznati i razlučiti ih te pri tome uživati.

Mobirise

U dvorištu Galerije možete predahnuti uz „Spomenik Marinu Držiću“. Tog našeg najvećeg komediografa Augustinčić prikazuje u liku renesansnog glumca. Sada ste već zašli u vanjski izložbeni postav, u kojemu su u okruženju parka izložene SKULPTURE NA OTVORENOM: neke od njih prvotno su bile u funkciji oplemenjivanja prostora, bilo kao samostalne skulpture, bilo U sklopu FONTANA, dok su druge imale funkciju SPOMENIKA, bilo kao JAVNI SPOMENICI, bilo kao GROBNI SPOMENICI. Jedina skulptura koja je i u galerijskom okružju zadržala funkciju spomenika je „Nošenje ranjenika“, grobni spomenik Nade i Antuna Augustinčića.

Mobirise

FOLLOW US!

SHARE THIS PAGE!

SUBSCRIBE FORM

Subscribe to our Newsletter

© Copyright 2019 www.auto-moto-tour.com - All Rights Reserved