free web creation software

Prišlin - Mali Tabor, Hum na Sutli – Vetropack Straža d.d. – 21. 04. 2018.
autor: Tomislav Veček


Vrijeme, to dragocjeno vrijeme. Sve više mi se čini da će u budućnosti vrijeme postati najjača valuta. Svi ganjamo nešto, želimo postići nešto, neke nove vrijednosti, stan, auto, poneko putovanje sa obitelji, za sve to ganjamo taj novac. Pa onda kad se konačno domognemo tih par kuna u džepu, e onda više nemamo vremena. Sve to dragocjeno vrijeme je proletjelo pored nas. Mi starimo, djeca pored nas rastu i odrastaju. Kao da su ona svakim danom sve veća i jača, a mi pored njih sve manji i slabiji. Upravo su nam ta divna djeca pokazatelj kako vrijeme brzo prolazi. Još sam jučer gurao kolica, a danas već ima 10 godina. Zašto sam počeo tekst sa ovom tematikom?
Pogledajte naslov sa malo više pažnje, piše 21. 04. 2018. Danas kada ovo pišem je 19. 05. 2019. Više od godine dana je prošlo da jednostavno nađem to vrijeme da stavljam ove riječi na papir. Ljudi moji dragi, to nije dobro, a iskreno, ne znam što mijenjati. U zadnje vrijeme ulovim sam sebe, da više ne radim jednu po jednu situaciju, obavezu, posao, nazovite kako vam volja.. Većinom su to 2, 3 pa i 4 postupka u isto vrijeme. Dan počne u 5 ujutro, a završi u 23 navečer i to je prisilni završetak jer više ne mogu, dolazi do ERROR-a. Već je samo jutarnje dizanje, kao da me struja lupila. Posao, djeca, vozi ovdje, vozi ondje, ostavi, pokupi, obavi, kupi, stani ondje, ovdje… I tako jučer, danas, sutra, a čini mi se da ni prekosutra neće biti u sporijoj brzini. Dođeš jednostavno kad vikneš: „ LJUDI DOSTA“.
E tad počne gledanje vremenske prognoze za prvi vikend koji dolazi i čekanje onog trenutka kad uzimam kacigu i sjedam na motor. To je to, to je moj ispušni ventil, to je moje punjenje baterija. Tu iza mene ostaju bijes, frustracije, problemi, umor. Jednostavno osjećam kako to sve pada sa mene i razbija se o cestu, a nakuplja se pozitiva, veselje, opuštenost, optimizam. Neopisivo, probaš taj motor jednom i nema, nema mu ravna ovom svijetu.
Vožnju o kojoj će danas biti riječi sam čekao cijelu zimu, bila je to prva vožnja u sezoni 2018. Sama ideja za destinaciju je rođena još tamo 2017. godine. Jednostavno kad uđeš u taj svijet, da kreneš u ta sitna istraživanja svoje okolice, ubrzo se dogodi da jedna destinacija otkriva drugu. Tako je bilo i sad. Voziš se i samo krajičkom oka uloviš neku točkicu u daljini. Ta točkica pobudi zanimanje u tebi i dovoljna je da se pitaš, što je to? U trenu svoje kretanje usmjeriš prema toj točkici, ona postaje sve veća, sve jasnija i jasnija. Nismo ni svjesni koliko destinacija, koliko mjesta ima oko nas koja su vrijedna našeg vremena. Ta mjesta nam vraćaju onu snagu, optimizam, volju da se ustanemo iz kreveta sljedeće jutro. Kako sam već spomenuo, današnju destinaciju sam našao još 2017. godine, prilikom posjete Dvora Veliki Tabor u Desiniću. Dok sam bio tamo i šetao po svim tim silnim prostorijama, gledao, promatrao, malo sam pogledao i knjige te stare spise, rukopise, koji su bili izloženi. Počeo sam gledat malo bolje jedan od tih rukopisa i naišao na pojam Mali Tabor. Hm, odmah upitnik iznad glave, to postoji?, nikad čuo za to. Dođem doma taj dan, uzimam enciklopediju u ruke, listam, nađem, čitam, čitam, eto ideje za jedno novo istraživanje, ideje za ta moja kratka popodnevna putovanja. Prošlo je puno popodneva, čak i previše, dok nije konačno došlo to pravo popodne. Popodne da se krene u smjeru Malog Tabora. Krenuo sam prema Krapinskim Toplicama, malo stao ispred novo otvorenog kupališta, lijepo izgleda, kasnije sam jednom prilikom bio tamo i na kupanju, definitivno za preporuku. Krećem dalje, prema Pregradi, Kostelsko, Druškovec Humski, Prišlin. Ej, koči, stani, tu smo. Dvorac Mali Tabor se nalazi uz samu cestu, malo neuobičajeno da se nalazi baš uz samu cestu, ali to je to. Skidam opremu sa sebe i idem u kratki obilazak, napravim par slika. Prema Malom Taboru sam krenuo sa nadom da je u uređenom stanju kao i Dvor Veliki Tabor u Desiniću. Na žalost, to nije tako. Mali Tabor još čeka da ga pomiluje spretna ruka majstora restauratora pa da opet zasja. Možda, možda dočeka i to vrijeme.
Razmišljam kuda dalje, pa da se ne vraćam po istoj ruti, idem napraviti krug. Smjer je Hum na Sutli, Lupinjak, Đurmanec, Krapina. Vozim se kroz Hum na Sutli, gdje prolazim pored velike firme „Vetropack Straža d.d.“. Prošao sam već pored firme, ali nemam mira u guzici, pa se vraćam, da vidim to malo bliže. Provozam se malo oko firme, sve zaista lijepo uređeno, sve čisto, posloženo, ma sve na svom mjestu. Ogledni primjer kako to treba izgledati. Nakon par minuta obilaska i par slika krećem dalje, smjer Lupinjak, Đurmanec pa Krapina. Ta dionica mi je jedna od dražih, ponekad odem na tu rutu samo zbog ceste. Cesta vodi djelom uz šumu, lijepi zavoji koji se slažu jedan na drugi, dobar asfalt, ma odlično. Na par mjesta treba malo opreza zbog frezanog asfalta i to pošteno frezanog, pa zadnji kraj na motoru zna biti nervozan. Prvi put je malo nelagodno, drugi put se privikneš, a dalje je onda i to daje dozu gušta.
Tako se polako o ovo poslijepodne približilo kraju. Ja sam došao kući živ i zdrav i ono najbitnije sretan i nabijen pozitivnom energijom. Spreman da tu energiju opet polako sisa svakodnevnica, ali neka, neka sisa, daljnje rute su već u planu, samo neka se nađe vremena, tog dragocjenog vremena. Samo neka život lupa, neka bude paljba iz svih smjerova. Bitno je dignuti glavu kada paljba utihne i krenuti naprijed. Nije lako i ponekad si zaista mislite da ste pred zidom, baš u tom trenu treba biti najjači. Taj zid treba onda srušiti, rukama, nogama, glavom ako treba, ali ga srušite. Životne bitke ne možemo birati, koliko god mislili da sami planiramo život. One najteže situacije, to nam netko drugi servira, taj scenarij piše netko, netko drugi.
Sa ovim mislima Vas pozdravljam. U nastavku slijedi par stručnih riječi o dvorcu Mali Tabor i o firmi „Vetropack Straža d.d.“. 

Da ne propustite sljedeće objave o putovanjima, „oko kuće“ molim Vas da ispunite SUBSCRIBE formu na dnu stranice. Hvala

Mobirise

Mali Tabor, renesansni kaštel i barokni dvorac smješten na zaravanku brežuljka u selu Prišlin, na jednom od krajnjih zapadnih obronaka Kostelske gore, nedaleko od Huma na Sutli. Prvi se put spominje 1506 (Kysthabor), a pretpostavlja se da ga je nakon 1469. sagradio zagorski knez Juraj Vitovec kao sjedište svojeg dijela nekadašnjeg Vrbovečkog vlastelinstva. Potom je bio u vlasništvu Jakova Sekelja (1488 – 94/97) te Ivaniša Korvina, koji ga je na ime duga prepustio 1502. zapovjedniku svojih oklopnika Pavlu Rattkayu i njegovoj braći Ladislavu, Benediktu, Ivanu i Tomi. Pod njihovom vlašću dvorac je bio do 1507, kada ga je zaposjela Beatrica Frankopan, udovica Ivaniša Korvina. Nakon njezine smrti 1510, Mali Tabor naslijedio je njezin drugi suprug markgrof Juraj Brandenburški iz kuće Hohenzollern, koji ga je 1524. prodao Ladislavu Rattkayu. U posjedu je Rattkaya sve do 1793. kada ga je na temelju oporuke Josipa Ivana Rattkaya, posljednjega muškog člana obitelji, naslijedio njegov nećak barun Jakov Wintershoffen, a zatim Jakovljeva kći Leopoldina, udana Moscon, te sin Josip. Leopoldinina polovica Maloga Tabora prešla je 1827. u ruke baruna Henrika (Hinka) Kavanagha, koji se oženio kćerkom Leopoldine Moscon, Lucy, dok je Josipova polovica prešla u posjed njegova kćeri Eleonore Wintershoffen, udane Gallenfels, a potom njezine kćeri i Josipove unuke Eleonore, supruge Rikarda Jelačića od ladučkoga ogranka. Budući da Rikard i Eleonora nisu imali djece, svoju polovicu dvorca prepustili su 1876. svojoj rođakinji Leopoldini Kavanagh i njezinoj kćeri Lucy, koja ga je 1938. poklonila obitelji Marjanović uz uvjet da svojem prezimenu dodaju prezime Kavanagh te da se skrbe za njezina brata Jamesa. U vlasništvu obitelji Marjanović Kavanagh dvorac je bio do iza Drugog svjetskog rata, kada su ih nove vlasti prisilile da državi prodaju polovicu dvorca, odnosno njegovo istočno krilo koje je dano na uživanje poljoprivrednoj zadruzi. Kasnije je polovica dvorca obitelji Marjanović Kavanagh prešla u posjed Josipa Jutriše i naposljetku Miroslava Grozaja, dok je druga polovica tijekom 1990-ih pripala Milanu Boršiću, a potom Zdravku Iviću. Danas je u ruševnom stanju.
Na temelju sačuvanih obrambenih instalacija, poznato je da je Mali Tabor bio manja utvrda kvadratna tlocrta unutrašnjim dvorištem, četiri okrugle ugaone kule te stambenom građevinom oslonjenom na južni bedem u njegovoj punoj dužini između jugozapadne i jugoistočne kule. Za vladavine Rattkaya stari je kaštel pregrađen u barokni dvorac s unutrašnjim dvorištem, koje su s južne i istočne strane zatvarala jednokatna krila otvorena arkadama u prizemlju te otvorenim trijemom na katu, a sa zapadne i sjeverne strane nekadašnji obrambeni zidovi kaštela. U takvu obliku dvorac se održao do 1823. kada je Henrik (Hinko) Kavanagh produžio istočno krilo prema sjeveru, zbog čega je sjeveroistočna okrugla kula izgubila prvotan položaj i postala dekoracijom vanjskog pročelja istočnoga krila, zazidao otvorene trijemove na katu južnoga i istočnoga krila te na sjevernoj strani kompleksa podignuo zgradu, koja je s istočnim krilom spojena ulaznim portalom, a s nekadašnjom sjeverozapadnom ugaonom kulom kaštela novopodignutim ogradnim zidom. Za vrijeme ili nakon Drugog svjetskog rata, porušen je zapadni ogradni zid dvorca zajedno sa sjeverozapadnom kulom.
Enciklopedija Hrvatskog zagorja str. 556 - 557. 

Mobirise

Vetropack Straža d.d., tvornica ambalažnog stakla u Humu na Sutli, u sastavu grupe Vetropack sa sjedištem u Švicarskoj i tvornicama u Austriji, Češkoj, Slovačkoj, Ukrajini i Hrvatskoj. Proizvodi staklenke standardnih i posebnih oblika u različitim bojama. Redovito ostvaruje dobit i izvozi više od 60% proizvodnje. Zapošljava 640 radnika, pretežito s područja humske općine, ali i iz Pregrade, Desinića, Đurmanca i Krapine. Tvornica osobito potiče dopunsko obrazovanje u usavršavanje zaposlenika, a poznata je i po brizi za okoliš, ponajprije kroz prikupljanje i preradbu otpadnog materijala u posebnome pogonu, izgrađenome 1999. s kapacitetom dovoljnim za sve lomljeno staklo s područja RH. Jedna je od najstarijih tvornica na području Zagorja. Razvila se iz nekadašnje tvornice stakla Straža, koju je utemeljio bavarski industrijalac Michael Pöschinger kao radionicu (glažutu) za proizvodnju staklenki namijenjenih rogaškoj kiselici. Pöschinger je za vrijeme liječenja u Rogaškoj Slatini uočio mogućnosti proizvodnje u Humu na Sutli, 1860. kupio zemljište uz Sutlu i otvorio ugljenokop u Prišlinu, a 1863. i drugi ugljenokop u Klenovcu te 1865. započeo s proizvodnjom stakla u tvornici nazvanoj Straža, po zgradi pogranične financijske ispostave. Proizvodnju je unaprijedio krapinski inženjer Josef Sonnenberg, koji je tvornicu kupio 1888. pa je 1892. proizvodnja dosegnula 1,5 milijun staklenki godišnje. Stručni radnici uglavnom su bili Nijemci, dok su domaći radnici obavljali pomoćne poslove. Zajedno sa staklanama u Hrastniku, Zagorju ob Savi, Rogaškoj Slatini, Daruvaru, Paraćinu i Sisku, humska je staklana od 1922. bila u sastavu koncerna Sjedinjene tvornice stakla d.d. sa sjedištem u Zagrebu. U okviru koncerna s približno 4000 zaposlenih, tvornica Straža je natkrivena, nabavljeni su moderniji strojevi, spojna je žičarom s ugljenokopom u Klenovcu, te je podignuta elektrana za pogon strojeva i rasvjetu Huma na Sutli, Rogatca i Rogaške Slatine. Godine 1929. imala je 540, a uoči Drugog svjetskog rata 580 radnika. Nakon kraćeg prekida zbog ratnih prilika, proizvodnja je obnovljena 1945. U poratnim godinama Straža je proizvodila između 39% i 46% cjelokupne proizvodnje ambalažnoga stakla u Jugoslaviji. Sustavno se provodila modernizacija i povećavala proizvodnja, kao i broj zaposlenih (oko 1500 sredinom 1980-ih), uz osnovnu proizvodnju (OOUR Staklana), otvorili su se i novi pogoni, odnosno OOUR-i. Potkraj 1980-ih godišnja je proizvodnja dosegnula 200 000 t staklenki, a Straža je bila najveća tvrtka na području tadašnje općine Pregrada. Redovito je izlazio tvornički mjesečnik Straža danas. Nakon 1990. proizvodnja je nakratko smanjena, no ponovno se obnovila i rasla nakon što je 1996. staklanu preuzeo švicarski Vetropack. Nekadašnji pogoni su se izdvojili i razvili kao zasebne tvrtke , alatnica kao Omco Croatia, a pogon za proizvodnju plastičnih zatvarača (nekadašnji OOUR Plastika) kao Stražaplastika. Tvornica potiče i pomaže kulturne i obrazovne ustanove s područja humske općine.
Enciklopedija Hrvatskog zagorja str. 896 - 897.

Mobirise

FOLLOW US!

SHARE THIS PAGE!

SUBSCRIBE FORM

Subscribe to our Newsletter

© Copyright 2019 www.auto-moto-tour.com - All Rights Reserved