free responsive web templates

Niki Lauda & Conny Bischofberger

“NOVAC, RIZIK, ŽIVOT”


Ovo je jedna od knjiga koju bi trebala pročitati svaka osoba koja hoda po ovom svijetu. Nije da sam pročitao ogromnu količinu knjiga u svojem životu, stoga možda o knjizi govori najbolje sama činjenica, da je pročitana u jednom dahu. Dok čitate knjigu nekoliko puta ćete se poistovjetiti sa nekim situacijama. Knjiga Vas naprosto potiče da pokrenete i preokrenete svoj život, pobuđuje onu neku strast za životom, daje Vam inspiraciju, poticaj...
Zaista knjiga za svaku preporuku.

Zahvaljujući izdavaču "Iris Illyrica" ovom prilikom donosim Vam sadržaj knjige kao i njezina 3 poglavlja:
NOVAC I ŽIVOT

PRVI POSLOVI

VRIJEME JE NOVAC


Izdavač:
Iris Illyrica
www.irisillyrica.com
info@irisillyrica.com

Da ostanete u toku sa auto-moto novostima, molim Vas da ispunite SUBSCRIBE formu na dnu stranice, hvala.

Mobirise

SADRŽAJ

9 Novac i život
Predgovor Conny Bischofberger

13 Igre brojeva
„Kad pomislim na novac, vidim samo brojeve. Nema novčanica. Nema kovanica. Nema emocija.“

17 Prvi poslovi
„Slijedi svoj put neovisno o preprekama koje će te snaći. Novac će doći sam po sebi.“

27 Vrijeme je novac
„Do cilja vodi najkraći put. Morao sam naučiti da nije uvijek tako.“

35 Moj prvi kredit
„Cijeli me je život pratio sukob s djedom. Da nije bilo prepreka koje mi je baš on postavio na put, teško da bih postao borac koji jesam.“

43 Novac u svakodnevnom životu
„Kad mi je potreban novac, odem u banku. Nikada nisam znao kako funkcionira bankomat.“

51 Milijunaš s 25
„U Formuli 1 zaradio sam 12 milijuna eura. Michael Schumacher je u samo godinu dana zaradio 40 milijuna. Logično je da bih volio da sam se rodio kasnije.“

57 Imidž škrtca
„Ne smeta mi što me cijeli svijet smatra velikim škrtcem.“

63 Uskrsnuće
„Posebna nas iskustva snažno tjeraju naprijed.“

73 Pregovarati poput svjetskog prvaka
„U poslu treba biti pošten. Kao što nije dobro previše riskirati, nije dobro ni prodati se ispod cijene.“

79 Tržišna vrijednost
„Što si originalniji, teže te je zamijeniti. To dokazuje moja crvena šilterica.“

85 Plivati protiv struje
Moj moto „Čini suprotno od onoga što drugi smatraju ispravnim za tebe“ uvijek se pokaže dobrim.

95 Kupnja i prodaja
„U životu moraš naporno raditi, ali i moći u pravom trenutku sve pustiti. Nikad ni za čim ne žali.“

103 Prijatelji
„S Attilom Dogudan dijelim opsesiju svim onim što se na prvu čini nemogućim. I to najveću moguću.“

111 Do krajnjih granica
„U svojim rukama držimo 99 posto svega. Ja sam upoznao i preostalih 1 posto.“

121 Davanje
„Ništa ne poklanjam! Ali znam točno što učiniti ako netko računa na mene.“

127 Zakon djelovanja
„Najgori su post-it papirići. Ne zapisuj, djeluj!“

133 Stanovanje
„Birgit na Ibizi preuređuje našu treću kuću. Kupi, preuredi i prodaj.“

139 Neuspjesi i pogreške
„Nisam smio dopustiti spajanje Austrian Airlinesa i Lauda Aira. To mi je najveća pogreška u životu.“

143 Savjetnici i banke
„Imam samo dva savjetnika kojima apsolutno vjerujem. Ništa mi drugo nije potrebno.“

149 Novi život
„U Mercedesu sam sve ono što stvarno jesam. Stručnjak za automobilizam, poduzetnik, investitor.“

157 Djeca i novac
„Jedino uistinu važno jest ostati normalan unatoč novcu.“

Mobirise

NOVAC I ŽIVOT

Predgovor Conny Bischofberger

Ljeto 2015. u mome će sjećanju zauvijek ostati kao Laudino ljeto. Sve je započelo jedne srijede u travnju. Tog sam se jutra sastala s Nikijem Laudom u bečkom Café Imperialu kako bismo razradili detalje o zajedničkom projektu vezanom uz pisanje ove knjige. Već izdaleka sam opazila njegovu crvenu šiltericu, i to dok su mu servirali posljednji slijed doručka – naribanu jabuku i jogurt. Bilo je 07:50 i već otprije sam znala da izrazito cijeni kad se na dogovor stigne prije vremena.

U svim intervjuima, ne samo u mojima, Lauda je na pitanja o novcu uvijek odgovarao isto: „Ne govorim o tim stvarima“, a sada sam imala namjeru napisati s njim knjigu baš na tu, zabranjenu temu. Računala sam s time da će možda pomisliti da sam luda i to mi jasno dati do znanja. Već sam ga vidjela kako me pita što mi je. U tom bismo se slučaju samo nasmijali i tema bi bila završena.

No Laudi se ideja neobično svidjela. „Zašto ne počnemo odmah?“ upitao je. Nasreću, sa sobom uvijek nosim Sonyjev uređaj za snimanje te je tako nastao prvi od ukupno osam razgovora o poslovima iz snova, rizičnim pothvatima, špekulacijama i emocijama, škrtosti i pohlepi. Osam puta po pedeset pet minuta.

U biografijama bih kao novinarka uvijek tragala za nečim neočekivanim. Ljude posebnima ne čine životi koji slijede svoj uobičajeni tok, već skretanja s tog toka. Ni u jednoj biografiji dosada nisam naišla na toliko skretanja s uobičajene putanje kao u onoj Nikija Laude. I na to se kod njega na neki način uvijek nadovezivao novac. Nesreća u kojoj se zapalio na stazi u Nürburgringu stajala ga je milijunskih poslova u automobilizmu, a pad zrakoplova kompanije Lauda Air doveo ga je do osobnog i financijskog sloma. I dalje mi nije jasno kako se u samo sedam sati i dvadeset minuta moglo naći toliko novca i toliko života.

Odgovor zasigurno leži u Laudinoj osobnosti. On je, a kad je o vremenu riječ, jedan od najekonomičnijih, a potom i najpreciznijih, no ujedno i najjednostavnijih sugovornika koje sam imala prilike susresti u svom tridesetogodišnjem radu kao novinarka – te jedan od malobrojnih s kojima sam na ti.

Što smatram pod ekonomičnim u pogledu vremena: Nakon prvog me sastanka priupitao koliko će sve ovo trajati. Nakon drugog ga je sastanka zanimalo imamo li već napisano koje poglavlje.

Što smatram pod preciznim: Dok bi se razgovori s drugima rastegnuli i na tridesetak stranica A4 formata, dijalog vođen s Laudom mogao je stati na svega deset do dvanaest listova. Pritom njegov oskudni stil izražavanja predstavlja za jednu autoricu pravi izazov. Posebice kad je riječ o emocijama. U tom pogledu Lauda najčešće rabi riječ nula! Nula uvreda, nula tuge, nula boli.

Riječ koju isto tako često upotrebljava jest „logično“. Nakon toga uvijek dolaze uvjerljiva, većinom tehnička objašnjenja – primjerice, uzroci pada zrakoplova ili detalji pobjeda u Formuli 1.

Omiljena mu je rečenica: „Puno priče nizašto.“ Uvijek kada želi nešto ispričati i pritom previše ode u detalje, to mu postane besmisleno pa samo nadoda: „Puno priče nizašto, sve znaš.“ Zato sam za svaki slučaj još jednom iščitala pojedinosti iz njegove biografije. Zahvaljujem Herbertu Völkeru što mi je za to pružio priliku.

Što smatram pod jednostavnim? Kad bih Laudi poslala mailom gotova poglavlja, ne bi prošla ni dva sata i već bih dobila odgovor. Obično bi uslijedile tri inačice „Okay, Niki.“, „Hvala, Niki.“ ili „Super, Niki.“ Ako je želio neke male promjene, nazvao bi me i to bismo odmah riješili. Definitivno nije jedan od onih koji o svemu promišlja dvaput.

Na taj je način zapravo sam Niki Lauda odredio tempo kojim će nastati ova knjiga, a ja mogu samo reći da je to bilo jedno stvarno dinamično proljeće. U tim sam mjesecima zavoljela Café Imperial s njegovim crvenim klupama, svježim ružama na stolovima i ogledalima u kojima se presijava svjetlost kristalnih lustera. Ondje sam, za prvim stolom u najudaljenojoj prostoriji, mogla zorom, iz neposredne blizine, osam srijeda zaredom, proučavati čovjeka po imenu Niki Lauda. Njegovo veličanstveno prisustvo. Njegovo dijeljenje autograma obožavateljima koji bi dolazili za naš stol, a da pritom ne izgubi nit vodilju u razgovoru. To kako za vrijeme mojih pitanja – vidljivo zabavljen – zamjećuje bračnu dramu za susjednim stolom. 55 minuta čiste ekskluzive s Laudom. Za vrijeme razgovora katkad bi kratko zastao samo da podigne kapu ili tek o nečemu razmisli, gladeći se pritom po ćelavoj glavi. Izgoreno uho, ožiljci na licu – sve su to znakovi njegove nevjerojatne želje za preživljavanjem.

Početak je svakog poglavlja obilježen Laudinim riječima ključnima za postizanje uspjeha. Pritom svako poglavlje predstavlja njegovo osobno priznanje nastalo na temelju nevjerojatnih životnih okolnosti.

Koliko je tu samo zadovoljstva u zarađivanju novca, a koliko malo u njegovu trošenju.

PRVI POSLOVI

               „Slijedi svoj put neovisno o preprekama koje će te snaći. Novac će doći sam po sebi.“ 

Ja, Andreas Nikolaus Lauda, rođen sam u poslijeratnom Beču 1949. godine u obitelji tvorničara. Viša građanska klasa, dobar standard. Živjeli smo u lijepoj, smeđoj vili u Pötzleinsdorfu s parkom i bazenom, a moje je najranije sjećanje vezano uz trenutke u kojima bih gostima potajice preparkiravao limuzine dok bi oni u salonu pili čaj. Fotografije iz djetinjstva prikazuju me kao slatkog dječačića naglašenih prednjih zubi, koji se stisnuo između mame i brata u loden jakni Majka me godinama vodila stomatologu iza Wiener Rathausa, gdje sam se mučio s ispravljanjem zubi. Po karakteru sam bio više mekušac ili, kako se u Beču kaže, seicherl.

Moji su se roditelji, Ernst Peter i Elisabeth, upoznali na radnom mjestu moga oca, u tvornici papira u Neusiedleru, osnovanoj 1793. godine. Glavni direktor je nakon Prvog svjetskog rata bio dr. Emil von Linhart, koji je imao tri kćeri. Srednja se kći, Elisabeth, udala za moga oca, prokurista Ernsta Petera Laudu, koji je poslije postao izvršni direktor.

Mog mlađeg brata Floriana i mene odgajale su dadilje, imali smo kuharicu, a moj je otac vozio tamnoplavi Buick Skylight, kasnije službeni Mercedes 300 s vozačem. Vozač je također moga brata i mene vozio u školu. Svaki sam ga put molio da stane iza ugla jer nisam želio da drugi vide kako imamo vozača. Već tada sam bio mudar.

Odgajan sam dobro, u materijalnom nam smislu ništa nije nedostajalo. No kod nas se bogatstvo nije pokazivalo na van. Čučalo je u pozadini poput neke tajne. Kad mi je bilo otprilike deset godina, pitao sam oca: „Koliko mi zapravo imamo novca?“ Podigao je kažiprst i zaprijetio mi: „Slušaj! O novcu se ne razgovara. Ako me to još jednom pitaš, ispljuskat ću te.“

Jednom godišnje bismo odlazili na odmor, ništa osobito, mogao bih čak reći skromno. Mislio sam da nikad nećemo dobivati džeparac. Pažljivo ophođenje s novcem, vrijednostima koje su se samo množile i naslijeđenom imovinom u našem je domu predstavljalo pravilo broj jedan. Nema bespotrebnih izdataka – govorilo se. Novac se nikada nije bacao kroz prozor.

Moj se djed, suprotno tome, ponašao kao pravi milijunaš. Bio je vodeći tvorničar u zemlji i živio je u palači u ulici Ringstrasse sa slugama koje su nosile crne uniforme i bijele rukavice. Hans Lauda bio je glavni direktor tvrtke Veitscher Magnesitwerke, 1938. su ga odveli nacisti, a nakon rata se ponovno vratio na prvobitnu poziciju. Kao predsjednik Austrijskog udruženja trgovaca ubrajao se u predvodnike socijalnog partnerstva i gospodarskog čuda. Do 1974. je bio predsjednik Crvenog križa i posebno poznat po tome što je 1956. s predsjednicom monaškog Crvenog križa, kneginjom Gracijom Patricijom, organizirao pomoć za tisuće mađarskih izbjeglica. Tada sam imao samo sedam godina, ali mi je poznato iz majčinih priča da su svi iz obitelji Lauda skupljali odjeću i morali nositi pakete za izbjeglice.

Kada bi djed sa svojim predivnim, tamnim Jaguarom Mark X tablica „W 313“ prošao pokraj nas, srce bi mi jače zakucalo. Ponekad bih sjeo za upravljač njegova vozila i napravio nekoliko krugova po dvorištu.

Taj je auto stvarno bio san, ali je moj djed kao čovjek bio tiranin. Svojim je arogantnim ponašanjem terorizirao cijelu obitelj. Kad sam se jednom u njegovu prisustvu u St. Moritzu, gdje smo kao djeca učili skijati, spustio niz ogradu stepenica, navodno je zbog ogrebotine urlao na mene. Naših se rođendana sjetio tek kad bi ga na to podsjetila njegova tajnica. Tada bismo dobili omotnicu s novčanicom od 100 šilinga i čestitku s njegovim potpisom.

Kasnije, kad sam već znao da ću biti vozač utrka, ljutio se i govorio da je to glup sport. Njegova je legendarna izjava da jedan Lauda ne bi smio stajati u sportskoj rubrici Kronen Zeitunga, već u onoj ekonomskoj novina Presse. Mnogo sam godina kasnije učinio sve što je bilo u mojoj moći kako ne bih postao tipični Lauda. Na to je uvelike utjecao moj djed.

Prvi sam novac zaradio ralicom za snijeg. U Schöller parku u Hirschwangu, na brdu Rax, gdje su se nalazili pogoni dioničkog društva Neusiedler AG, postojala je služba u koju sam se prijavio. Za svaki se noćni sat proveden na traktoru s golemom lopatom za zgrtanje snijega dobivalo 12 šilinga. Nije čak bila potrebna ni vozačka dozvola. Doduše, mene je pritom više privlačila vožnja traktora nego zarađivanje novca. Novac je samo bio ugodna, popratna pojava nakon obavljanja posla koji me ispunjavao. Ovo se pravilo potvrdilo još mnogo puta tijekom moga života.

Kad sam imao 16 godina, saznao sam da potječem iz plemićke obitelji. Naše je plemstvo sezalo od moga pradjeda Ernsta Rittera von Laude, koji je za vrijeme cara Josipa radio kao voditelj skupine odgovorne za nadzor Dunava. U to su vrijeme Beču prijetile katastrofalne poplave, a zbog zasluga uspješnog usmjeravanja rijeke mom je pradjedu Car dodijelio plemićku titulu. Po tome bih se ja danas mogao zvati s „von“ ili „zu“. Primjerice, Andreas Nikolaus Ritter von Lauda. No na sve što je bilo aristokratsko, redovito bih odmahivao rukom.

Neosporno je da su Laude uvijek predstavljali nešto posebno. Tako je, recimo, brat moga djeda ušao u povijest Bečke medicinske škole kao „posljednji vitez medicine“. Pacijenti iz cijelog svijeta dolazili su u Beč samo da ih pregleda šef klinike, profesor Ernst Lauda. Specijalnost ovog vodećeg internista bila su jetra, slezena i crijeva.

U obitelji Lauda njegovali su se posebni hobiji. Mojim je roditeljima bilo jako stalo da im sinovi, čim napune deset godina, nauče jahati. Djed je posjedovao dva konja i bio je predsjednik jahačkog kluba Campagne. Ljeti bi Floriana i mene slali na mjesec dana u jahački kamp u Newforestu u Engleskoj na učenje engleskog jezika. Strašno sam se bojao kónja. Čim bih čuo njihov topot, postalo mi je loše i sakrio bih se u toalet.

Jednostavno su me zanimale druge stvari. Automobili, motocikli, tehnika!

Jednog sam jutra, još u pidžami, zagrijao igračku parni stroj. Najprije sam u kotlu pomiješao vodu sa strugotinama željeza, što, dakako, nije bila dobra ideja. Nastupila je eksplozija i vrela me je para opekla po bedru. Moji su roditelji bili van sebe.

S bratom Florijanom sam se uglavnom svađao. Ni danas nas ne povezuje ništa više osim činjenice da smo braća. Jednom sam ležao na krevetu, a Florian se popeo na noćni ormarić i htio skočiti na mene. Prevrnuo sam ormarić nogom i on se strovalio na tlo. Tada je došao otac i ošamario me. Ponekad smo se igrali vatrogasaca. Da bi sve djelovalo stvarnije i izazovnije, jednoga sam dana donio kanistar benzina, izlio ga, zapalio i naredio Florianu da ugasi požar. Iako je crijevo s vodom bilo pripremljeno, vatra je izmakla kontroli. Garaža je gotovo izgorjela, a bilo je zahvaćeno i nekoliko voćaka. Kad sam imao dvanaest godina, moji su me bratići, Czepregleyjevi sinovi, naučili voziti crveni automobil marke Puch 500.

S petnaest sam bio prisiljen posjetiti operu. Majstori pjevači. Sjedio sam s roditeljima i Michaelom, prijateljem iz razreda, u loži. Bilo je tako dosadno da je moj prijatelj izvadio nož na sklapanje i počeo rezbariti jastučić sjedala. Ja sam bio ljut jer nisam razumio nijednu riječ. Cijelo su vrijeme pjevali, ali nisam imao pojma o čemu. Bio je to moj prvi i posljednji posjet operi.

Kao potomak dinastije Lauda trebao sam postati tvorničar papira ili generalni direktor tvrtke Magnesitwerke, eventualno liječnik, što na temelju mog školskog uspjeha nikako nije dolazilo u obzir. U gimnaziji, u ulici Krottenbachstrasse, ponavljao sam treći razred, mislim zbog vjeronauka, a potom sam pao i peti razred, zbog latinskog. Gledajući unatrag, mogao bih reći da je škola samo dodatno istaknula moje slabosti. Umjesto da probude ono najbolje u meni, profesori su mi na nos nabijali ono što nisam znao. Sve se svodilo na to da tiho sjedim i učim napamet stvari koje nemaju nikakvog smisla. I to samo kako bih položio ispit ili dobio dobru ocjenu. Tako nešto me stvarno nije zanimalo.

S osamnaest sam izišao iz škole i započeo se izučavati za mehaničara. To bi za jednog Laudu predstavljalo sramotu, no za mene je bilo sasvim u redu. Obožavao sam automobile.

U radionici BMW-a i Volva naučio sam sve o motorima. No, moja je karijera naglo krenula u drugom smjeru. Jednog je jutra u radionu došao uznemireni poslovni čovjek koji je hitno trebao zamjenu ulja jer je u osam sati imao važan sastanak. Dovezao sam automobil nad grabu, ušao unutra i pokušao otpustiti maticu na spremniku za motorno ulje. Nažalost sam odvrnuo vijak u suprotnom smjeru i spremnik je bio uništen. U pitanju je bila velika drama jer je trebalo kompletno izvaditi motor. To je trajalo dva dana, čovjek koji je dovezao automobil je poludio. Od tada su me tretirali kao najvećeg glupana, mehaničari bi me još jedino slali po sendvič sa salamom. S obzirom na to da bih pritom redovito pobrkao njihove narudžbe – posebna, bečka, krakovska, Braunschweiger, Dürre s krastavcima ili bez njih, gađali bi me ključevima za matice i drugim stvarima.

U konačnici, ja sam bio crna ovca u obitelji. Otac me poslao u takozvanu Maturaschule, školu koja je bila na glasu kao ona koja posrnule tatine sinove vraća na pravi put. Položeni ispit iz engleskog, jedini koji sam zapravo položio, izazvao je toliko oduševljenja kod rodbine da sam od honorara koji su mi za to dali kupio svoj prvi VW kabriolet, star koliko i ja, godina proizvodnje 1949.! Imao je rasplinjač, poluotvoreni poklopac motora i široke gume, što je značilo da nije namijenjen za vožnju običnim cestama. Dao sam ga odvesti na imanje moga djeda i bake u Donjoj Austriji, polakirao ga, rastavio i ponovno sastavio. Jurio sam uokolo kao luđak. Napravio sam čak i skakaonicu te s bubom ostvario rekordni skok – 22 metra udalj!

Jedini u cijelom Lauda klanu koji je sa mnom dijelio strast prema automobilima i tehnici je bio moj stric Heinz, državni prvak u kartingu. Svaki put kad bi on nabavio novo vozilo, smio sam odvoziti dvije tisuće krugova. No stricu je to bilo predosadno. Čim bih krenuo, on bi dao pun gas. S njim sam kasnije vozio svoju prvu utrku Formule 1 u Nürburgringu. Bio mi je mentor i shvaćao moje velike ambicije po tom pitanju.

U školi je do mene sjedio Peter Draxler, sin tadašnjeg predsjednika Rapida i legendarnog bečkog trgovca peradi. Što se obrazovanja tiče, bili smo na otprilike istom nivou, obojica promašeni slučaj. Njegov je otac imao nov novcat, bijeli auto marke Austin Mini Cooper S, koji mu je kao drugi auto stajao u garaži. Želeći ga svim silama provozati, nagovorio sam Petera da ocu ukrade ključeve automobila za jednu brzinsku vožnju. Tada sam imao osamnaest godina i upravo sam bio položio vozački. Skrenuli smo u ulicu Wiener Höhenstrasse, na mostu je sve bilo vlažno od rose, uletio sam u punoj brzini u zavoj, Mini je pokupio rubnjak. Totalna šteta!

Peter se bojao oca, a meni je bilo neugodno. „Ako brzo kupiš Mini od mog oca, neće ti ništa zamjeriti“, rekao mi je i odmah naveo cijenu od 38.000 šilinga.

Postojao je samo jedan način da dođem do tog novca, i to preko bake Emmi. Ona je nakon rastave od moga djeda živjela u našoj kući, tako da sam odjurio na prvi kat i ispričao joj da bih na Kahlenbergu kupio zemljište koje košta 38.000 šilinga.

Svidjela joj se ideja da njezin osamnaestogodišnji unuk razmišlja o takvoj vrsti investicije. Odvezli smo se na Kahlenberg gdje sam rukom pokazao u jednom smjeru i rekao: „Pogledaj, bako, ondje je zemljište!“ „Zemljište. To ima smisla“, odgovorila je. Za dva je dana ponovno poželjela poći onamo i ja sam joj još jednom pokazao zemljište. „Oh, Niki, pa ti si i travu pokosio!“ Baka je bila ganuta, odvezla se sa mnom u banku i predala mi 38 plavih novčanica.

Pekla me savjest, ali taj novac nikada ne bih potrošio samo na Mini s uništenim gumama. Trebao sam ga jer sam u časopisu o automobilima pročitao da prvak države, Fritz Baumgartner, najbrži čovjek Minija, prodaje svoj automobil. Moj je plan bio popraviti oštećeni Mini i zamijeniti ga za ovaj trkaći. Došao sam kod kralja trgovaca i stari je odmah pristao prodati svoj Mini za 38.000 šilinga. „Moj će te sin odvesti do garaže“, rekao je. Pritom nije imao pojma da mu je auto u grabi u ulici Höhenstrasse.

U to sam vrijeme po drugi puta u životu muljao. Moji su roditelji inzistirali da završim školu, a ja sam u školi koju sam tada pohađao, Maturaschule, odavno odustao od učenja i usmjerio se na karijeru vozača utrka. Razmišljao sam logički i došao do zaključka da se ovdje radi samo i jedino o ambicijama mojih roditelja, pri čemu bi od pomoći moglo biti samo jedno.

Pred očima su mi nakratko zabljesnule pravne posljedice toga čina, ali sam tada pomislio kako krivotvorenje završne svjedodžbe o maturi i nije nešto tako strašno dok god služi za kućnu uporabu. Jedna mi je kolegica iz razreda dala svoju originalnu svjedodžbu, zatim je prijavila gubitak i dobila duplikat. U klupi iza mene sjedio je kolega koji je rekao da mi može prepraviti njezinu svjedodžbu. Uzeo je gumicu i brisač tinte, izbrisao ime te kolegice i na istom mjestu napisao Andreas N. Lauda. S tom sam zaista očajnom krivotvorinom nekoliko puta zamahnuo roditeljima pred očima. Svi su bili oduševljeni. Začuo se radosni povik u jedan glas: Niki je maturirao! Zatim sam svjedodžbu poderao i konačno se mogao posvetiti važnijim stvarima. Na primjer, prvom poslovnom pothvatu u životu na kojem sam zaradio novac. Popravljeni sam Mini zamijenio za Mini državnog prvaka. Baumgartner je, naime, za svoj automobil tražio još dodatnih 20.000 šilinga, iako je motor bio neispravan. Pozvao sam ga u ulicu Pötzleinsdorfer Strasse, što mi je znatno povećalo bonitet. Tamo smo motor tamnoplavog automobila s bijelim krovom danonoćno sastavljali te podesili ventile. Tako je moj prvi trkaći automobil imao oko 100 konjskih snaga i na prvoj je utrci 1968. u Mühlhackenu osvojio drugo mjesto.

Kada je Baumgartner ugledao našu staru, impozantnu vilu, više nije sumnjao u to da će jednom dobiti svojih 20.000 šilinga. Tako sam – nakon pustolovnog, financijskog plesa po rubu – vozio utrku za utrkom. Porsche. Formula V, Formula 3, Formula 2.

Baki sam kasnije priznao da za njezin novac nisam kupio zemljište. Jedno se vrijeme ljutila, ali se ubrzo smirila. Moja prva investicija nije u pravilu bila nimalo loša, iako se odnosila na nešto sasvim drugo.

Baumgartner je jednom prilikom došao u poduzeće moga oca i zahtijevao svojih 20.000 šilinga. Stari je bio vidno uzrujan. Naposljetku je platio pod uvjetom da odmah prestanem s vožnjom utrka. U stvarnosti sam tada već imao dvije pobjede. Više nisam bio mekušac.

Ako me moje djetinjstvo ičemu naučilo, onda je to da uvijek slijediš svoj put neovisno o preprekama koje će te snaći. Novac će doći sam po sebi. I dolazi onima koji uvijek streme prema naprijed, ne onima koji se vrte u krug, ne znajući što žele. Upravo zato što sam tako razmišljao, odvažio sam se na skok u automobilizam, u kojem ću uskoro zaraditi brdo novca. Kao osnivaču aviokompanije, to će mi iskustvo kasnije pomoći u borbi protiv moćne tvrtke Austrian Airlines.

U ljeto 1968. napokon sam se osjetio dovoljno samostalnim da se iz vile u Pötzleinsdorfu preselim u stančić u Salzburgu. Odlučio sam se za trnovit put.

VRIJEME JE NOVAC

            „Do cilja vodi najkraći put. Morao sam naučiti da nije uvijek tako.“

Riječ na koju se često pozivam je dosada , djeluje tako bečki i izriče onomatopeju, baš zvuči kao da se ništa ne pokreće, da se nikamo ne ide, da je dosadno. Stanje je to koje nikako i nikada nisam podržavao.

U društvu mi je, primjerice, često znalo biti dosadno. Zato sam izlaske u javnost sveo na minimum. Ako bi posao to zahtijevao od mene, davao bih se sto posto. Ali ako se radilo o nečem drugom, dobro bih promislio. Pomno bih proučio pozive koje su mi svakodnevno upućivali i odlučio se što od toga želim prihvatiti, a što ne.

Izbjegavao sam okupljanja koja su podrazumijevala neobavezne razgovore. Oni su me zamarali i mogao sam ih slušati ni manje ni više nego nekoliko sekundi. S obzirom na to da sam dobro odgojen, samo bih rekao: „Oprostite, moram nakratko izaći“, i više se ne bih vratio. Moje je vrijeme predragocjeno za takozvani small talk, kao što i sama riječ kaže – za nešto tako malo.

Kad bismo Birgit i ja sjedili s poznanicima u restoranu, vrlo bi brzo došao trenutak kada više ne bih mogao. Sve sam čuo, sve shvatio, o svemu razgovarao te osjećam da je sada dosta. I dalje bih bio ljubazan i samo pitao Birgit mogu li zatražiti račun.

Općenito ne volim kad se ni o čemu posebnom puno razglaba. To nije samo dosadno, već i troši dragocjeno vrijeme. Kad mi je dosta, samo kažem: Prijeđimo na stvar, o čemu se točno radi? To mnoge ljude iritira jer bi najprije voljeli imati cijeli uvod u razgovor. Mene je po tim pitanjima obilježio automobilizam. Tamo sam imao tri mehaničara, jednog inženjera i moje desno stopalo. Što sam jače stisnuo papučicu gasa, to je više novca pritjecalo u moj džep. U Formuli 1 uspiju samo oni posebno ambiciozni, okrenuti samo i jedino uspjehu. Potom sam dospio u privatno poduzetništvo i odjednom postao taj koji je sada morao motivirati druge.

Uvijek sam vjerovao da do cilja vodi najkraći put i da se na taj način rješavaju problemi. No sâm sam morao naučiti da nije uvijek tako. Da ne postoji samo lijevo ili desno, crno ili bijelo. Danas mnogo više pažnje poklanjam sivom.

Za mene je uvijek vrijedilo jedno: ono što zahtijevam od svojih suradnika, moram i sâm biti u stanju učiniti. Leading by Example.

U to, primjerice, spada točnost. Kao šef zrakoplovne kompanije, uvijek sam od cijele posade zahtijevao da budu točni, da sve pripreme u miru, bez strke. Nisam samo tražio da dolaze na vrijeme, nego i prije vremena. Ako prvi avion poleti petnaest minuta ranije, preostaje mi zaliha vremena za cijeli dan.

Osobno bih si uvijek izabrao neki, ni prerani ni prekasni let, primjerice, Beč – Zürich oko sedam sati ujutro. Nakon sastanka bih s posadom otišao do jednog zrakoplova i otamo bih promatrao preostalih šest. Kada su tehnički spremni? Kada stiže posada, a kada catering? Na taj sam način imao nadzor nad cijelom sitacijom. Ako bi iskrsnuo kakav problem, mogao sam smjesta intervenirati.

I u privatnom sam životu cijenio točnost. Iako mi je raspored uvijek pretrpan, nikada ne kasnim, već dođem petnaestak minuta ranije. Možda to sad zvuči smiješno i pomalo staromodno budući da dolazi od jednog vozača Mercedesa, ali uvijek pomislim: Što ako se nađem u kakvom škripcu? Stoga dođem uvijek malo ranije i ostavim si vremena za sebe. Nikada mi neće biti jasno zašto se neki ljudi pojave na zakazanom dogovoru potpuno rastrojeni od žurbe i zatim se pet puta ispričavaju na kašnjenju. Neki čak pomaknu i sat kako ne bi zakasnili. Čemu to? Zar to nije apsurdno? Je li tako teško jednostavno doći na vrijeme?

Na kašnjenje reagiram uvijek isto. Pričekam petnaest minuta koliko traje akademska četvrt, a zatim odlazim. Iz razloga što cijenim svoje vrijeme i što je kašnjenje neprofesionalno. Ljudi koji kasne prouzroče zbog nedostatka discipline cijeli niz problema jer se zbog toga što su zakasnili pomiču svi daljnji dogovori. Volim ljude koji dolaze i prije dogovorenog vremena. Ako sam ranije završio s prethodnim sastankom, nastojim im odmah biti na raspolaganju.

Novinari su pak slučaj za sebe. Moja asistentica Sanja Jovanovic ugovara sve moje sastanke i intervjue koji ne dolaze izravno na moj mobitel. Kad dođem k njoj, uzmem stolac, sjednem pokraj nje i kažem joj: „Da vidim što imamo?“

Tada mi pročita što ljudi žele od mene i ja odgovaram s da ili ne. Sve ide jako brzo, tako funkcioniramo. Sanja me savršeno razumije i zna moje prioritete. Nema tu iritantnog trkeljanja u smislu ovako ili onako, mogli bismo ili ne bismo mogli. Odmah se prelazi na stvar. Istovremeno me poznaje tako dobro da me u vezi nekih stvari ništa ni ne pita. Na taj način ostane pošteđena moje rečenice: „Molim te Sanja, zaboravi!“

Ako mi kaže da su novine ponovno zatražile to i to i da je odmah odbila, pomislim katkad kako jadni psi već četrdeset puta pokušavaju isto i da bismo možda ipak trebali popustiti. Tu se gotovo uvijek radi samo o dvije stvari: ili će se ponovno javiti jer su stvarno uporni ili se više nikada neće javiti jer su se naljutili. Kako ni jedno nije ni drugo zapravo nije dobro, ponekad pristanem na sastanak.

Ako me žele mediji za koje nikada u životu nisam čuo, Sanja istraži o kome se radi, koliko su dugo na tržištu, kolika im je naklada, vrsta tiskovine i tako dalje. Iz principa nikada ne pristajemo na jedno: davati intervjue za nulte brojeve. Samo ime sve govori. Jasno je da bi jedan Lauda bio dobar za promidžbu časopisa koji se ionako ne bi nikada pojavio na tržištu, ali na to zaista ne mislim tratiti svoje vrijeme.

Natuknica – traćenje vremena: godine 1975. austrijski se književnik Peter Handke potrudio doći do Nürburgringa kako bi me intervjuirao za esej u Spiegelu. Tada sam imao dvadeset i pet godina i živio sam u svom svijetu automobilizma. Stvarno sam se trudio razumjeti njegov umjetničko-intelektualni pristup, ali mi iskreno nije bilo jasno što zapravo želi od mene. Nisam mu učinio ništa nažao, no naslov njegova eseja glasio je „Ulje svjetskog prvaka“ i dandanas ne znam što je time htio reći. Koristio je rečenice poput: „Lauda, s kojim se razgovaralo i o drugim stvarima, ne samo o tehničkim (u svim kontekstima te riječi) definira to drugo uvijek s onom riječi koja je u pitanju. To bi značilo da izvan tehničkog konteksta govori u rečenicama baziranim na tautologijama: „Moja majka? Moja je majka baš majka. Roditelji? Roditelji su takvi kakvi jesu.“ Na taj me način prikazao kao nekog idiota (iako iskreno priznajem da i dalje nemam pojma što je tautologija). Izvjestitelj s utrka, nastavlja Handke u svom zajedljivom članku, opisuje Laudu kao nekog koga već dugo ondje nema i čija se vjerna replika nalazi pred našim očima.

Publika Formule 1 je okarakterizirala Handkea kao „tragičnog, nebitnog debeljka koji je već u više navrata završio na sudu i koji nema vlastiti život.“ Jedino stvarno zanimljivo u eseju je to što se referirao na moj jedinstveni način razmišljanja, a tiče se Grand Prixa od 300 kilometara što je jednako dionici Beč – Salzburg. Kako ne bih, vozeći krugove, izgubio pojam o vremenu, znao bih si reći: „Sad sam već u St. Pöltenu.“

Njegov esej nipošto nije prikazivao mene i Formulu 1 kao nešto pozitivno. Čini mi se da uopće nije razumio moj svijet, kao uostalom ni ja njegov. Jednostavno nismo govorili istim jezikom. Bilo pa prošlo. Mogu s tim živjeti. Ljutilo me jedino to što sam na nekog poput njega potrošio vrijeme.

S jednom sam se američkom novinarkom tako jednom prilikom malo našalio. Radila je za neku od onih jutarnjih emisija u okviru koje su me namjeravali intervjuirati na mjestu nesreće u Nürburgringu. Bilo mi je jasno da su računali s velikim Lauda momentom i pomislili kako ću sigurno zaplakati u zavoju na 10,7 kilometru gdje sam zamalo izgorio. Zato sam na doručku u hotelu uzeo sa sobom smeđu kiflu i sakrio je prije intervjua u travu.

Visoka me, plava, zgodna novinarka pitala značajnim tonom: „How is it to be here...“

Prekinuo sam je. „Samo trenutak!“, i odšetao nekoliko koraka dalje u travu.

„What are you doing?“ pitala me.

Odgovorio sam joj: „Oh, look! Here´s my ear!“

Bila je gotova, skroz se pogubila. Morali su sve ponovno snimati. U tom sam trenutku osjetio ono zadovoljstvo koje osjeća dijete kad napravi neku nepodopštinu. Pokvario sam im predstavu, a na tako nešto vrijedilo je potrošiti vrijeme.

Obično sam jako zadovoljan ako uspijem uštedjeti na vremenu i skratiti put do cilja. Kad smo, primjerice, u bečkoj zračnoj luci Schwechat gradili ured za moju drugu zrakoplovnu kompaniju Flyniki, u našoj se provizorskoj centrali General Aviation odvijao sastanak. Dvanaest finih ljudi, sve odreda stručnjaci za građevinu, prišli su mi kako bi me podučili koracima koji slijede u gradnji. Ubrzo sam se uznemirio jer sam kao netko tko nije vičan tom području trebao koncentraciju i maštu kako bih ih mogao pratiti. Na kraju sam se sasvim pogubio. „Što mislite o tome da sve to razmotrimo na licu mjesta?“ pitao sam ih u razgovoru.

Njih je dvanaest kimnulo s odobravanjem. Na kraju krajeva, ja sam bio njihov nalogodavac, netko tko ih je za to plaćao. Kao u filmskoj sceni, svi su izvukli svoje planere i namreškanog čela tražili termine.

Bilo je jasno da zajednički termin, ako ga uopće bude, može najranije biti zakazan tamo negdje iza Božića (tada je bio početak kolovoza), ali me nisu dobro razumjeli. Podigao sam ruku i rekao „Ne, ne. Nisam tako mislio.“ Što kažete na to da svi zajedno smjesta krenemo onamo? Tako bismo odmah riješili stvar.“

Dok sam to govorio, već sam ustajao. Njih me je dvanaest zbunjeno gledalo, a zatim se javio jedan mlađi muškarac: „Zašto ne? Imam kod sebe ključeve.“

Uskočili smo u svoje automobile i nekoliko se trenutaka kasnije svi našli u mojem uredu koji se tada sastojao samo od betona i nekoliko zidova od crvenih cigli. Kad su dvojica od njih iznijeli ondje svoje ideje, mogao sam ih puno lakše slijediti, a da sam se morao toliko koncentrirati i slijediti maštu. Primijetio sam, na primjer, da su radnici jedan zid postavili na pogrešnom mjestu. S obzirom da smo bili na licu mjesta, mogli smo odmah ispraviti grešku. Upozorili smo zidare na to i problem je bio riješen. Uvijek sam se borio protiv planera kakve su njih dvanaestorica nosili sa sobom. Ja sam sve svoje obveze i planove držao u glavi. No posljednjih ih nekoliko godina bilježim u iPhone. Sanja sama ugovara sastanke, pogleda moje, ja pogledam njezine i sve savršeno funkcionira. Navečer bacim pogled na mobitel i vidim što me očekuje sljedećeg dana. Tako sve imam pred sobom, znam za svaki sastanak koliko traje, kada počinje idući i u kojem mi trenutku ostaje vremena za telefoniranje ili provjeravanje e-mailova.

Tu opsjednutost vremenom usvojio sam u automobilizmu, u kojem je brzina mjerilo uspjeha.

Bilo je to u proljeće 1975., moj me bratić iz Salzburga, Jenzey, jednoga dana potajno odvezao u zračnu luku. Ondje mi je pokazao Cessnu 150 s jednim motorom. „Ovo sam unajmio,“ rekao je ponosno, „idemo letjeti!“ Jenzey je upravo dobio dozvolu za letenje i želio se sa mnom, pilotom Ferrarija, uputiti na let iznad doline rijeke Inn. Preletjeli smo nekoliko krugova nad gradom i krenuli u smjeru Innsbrucka. Pogled na obje strane Alpa u tom me trenu izravno povezao sa Salzburgom i Ferrarijem. Ta mi ideja nije izlazila iz glave. S dva bih motora, rekao sam si, šest sati vožnje automobilom u smjeru Bologne mogao smanjiti na sat vremena. O letenju nikada nisam sanjao niti ga doživljavao kao nešto čime bih se sâm bavio. Samo sam htio biti brži i uštedjeti na vremenu.

S obzirom na to da sam tada već zarađivao neki novac, mogao sam nabaviti letjelicu Cessna Golden Eagle s vlastitim pilotom i uz njega učiti letjeti. Postao sam učenik, a omiljena mi je dionica bila Salzburg – Bologna. To mi se dvostruko isplatilo.

Tako sam počeo letjeti, dobivao jednu dozvolu za drugom te sam četiri godine kasnije, kao prvi vozač Formule 1, osnovao vlastitu zrakoplovnu kompaniju.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Izdavač:

Iris Illyrica

www.irisillyrica.com

info@irisillyrica.com

Da ostanete u toku sa auto-moto novostima, molim Vas da ispunite SUBSCRIBE formu na dnu stranice, hvala.

FOLLOW US!

SHARE THIS PAGE!

SUBSCRIBE FORM

Subscribe to our Newsletter

© Copyright 2019 www.auto-moto-tour.com - All Rights Reserved