amp template

Do Kopra i nazad – autor: Arni Brzac

Bilo je to tamo negdje na početku dvijetisućitih. Čovjek bi rekao kao da je bilo jučer. Jutro je bilo predivano, sunčano i toplo iako se vidjelo da je jesen na pragu.. Ja sam tada bio u poslovnim odnisima sa Slovenijom. Poslovnica mi se nalazila u Kopru, a ja sam morao na obavezni poslovni sastanak. Spremio sam se, i putovnicu u džep pa u auto. Uvijek sam nosio putovnicu sa sobom mada mi je bila dovoljna osobna iskaznica, nekako sam se osjećao sigurno. Vozio sam tada Pugeot 405, pravi auto bar za mene, bio sam lud za njim. Činila mi se prava limuzina na kotačima. Što on, u biti i jest bio, naime bio je na glasu u diplomatskim krugovima naročito u Afričkim zemljama kao pouzdana i udobna mala limuzina. Pa nije badava bio „zvijezda“ u jednom od filmova u francuskoj franšizi „TAXI“. Mogao si ga voziti satima bez prestanka, a da poslije izađeš kao da si sad ušao u njega, bez bolova u križima.

Mobirise

Udoban u sjedalima, prostran, sa velikom prtljažnikom. Auto baš po mojoj mjeri. Oduvjek sam volio velike aute. I tako se ja uputim iz Rijeke u Kopar ili Koper kako bi slovenci rekli. Dignem se na brzu cestu iznad Rijeke i pravac preko Rupe u Sloveniju. Polako sam vozio, zapravo uvijek polako vozim, volim uživat u vožnji, u krajoliku, u suncu i danu. Cesta od granice sa Slovenijom pa sve do Kozine je ravna tek sa ponekim zavojem. Vozim polako i uživam u prirodi u njenoj igri boja koje sa sobom nosi jesen. Bilo je relaksirajuće. Što se mene tiče voziš i odmaraš dušu. Ali usto treba i pripazit i na Slovensku policiju, što jest, jest, može se dogaditi da ti izlete iza nekog grma sa STOP palicom i opa, eto kazne i to u eurima. Zato polako i odmarat dušu do Kozine, a tu skrećem lijevo i krećem starom cestom za Kopar. Nisam htio ići autocestom, zapravo ako baš ne moram ne idem autocestama, rađe biram te takozvane „stare ceste“. Nekako me vuče nostalgija za njima i ono što su one nekada bile, uske i vijugave i ne baš protočne, neke i sa puno rupa, ali meni baš tada kad su izgubile značenje koje su prije imale postale su zanimljive i drage. I tako se ja spuštam od Kozine cestom prema Črnom Kalu – Svetom Antonu – Bertokima – Kopru. Imao sam vremena taj dan, nije mi se žurilo, tako da sam vozio dva sata do Kopra. Ušao sam u Koper, uputio se prema centru i pravac prema luci. Koper me uvijek fascinirao i kao grad i kao luka . Kao da je rastao na očigled. Da ne povjeruješ što su Koprani napravili od grada, a da o luci ne govorim. Luka je srce grada u svakom pogledu. Od jedne male i močvarom okružene luke u samo par desetljeće postigli su da je ona nosioc skoro svog prosperiteta u Kopru pa i šire u državi. Pametni ljudi nema što.

Mobirise

Vozim i tako stižem prema poslovnici gdje imam zakazan sastanak. Sastanak je kratko trajao, kraće nego što je trebao biti, tako da sam po izlasku počeo razmišljati gdje ću sada. Imao sam vremena, nije bilo niti podne. Pa da, naravno, idem za Portorož, na kavu. Uvijek sam nastojao da po obavljenom poslu, ako mi obaveze dozvoljavaju uzmem sebi vremena da „skočim“ autom do Portoroža pa makar i na kratko. Davno prije našao sam tamo jedno mjesto sa odličnom kavom i ugodnim osobljem koje poslužuje. Zaputim se prema Portorožu. Na izlazu iz Kopra nekih 500 m cestom vozim kada u daljini vidim policajca sa „mjeračem ili što li je radarom na oku“. Pogledam brzinomjer, dobro je, kažem sebi, vozim u granicama. Nastavljam dalje, jedan bijeli AUDI me pretiče, približavam se baš tom nadvožnjaku ispod kojeg stoji policajac, kada on počne mahati STOP palicom audiju ispred mene, pa onda i meni. Mislio sam da se zbunio, da maše samo vozaču audija, kada stvarno i meni maše da se zaustavim. Usmjerava me STOP palicom prema zaustavnom mjestu. Stanem, počinjem razmišljat glasno, a zašto me zaustavio. Nisam vozio brzo, oprema mi je u redu ništa mi ne fali, pio nisam ionako ne pijem kada vozim, ne može mi ništa, da mu nije možda dosadno pa zaustavlja auto hrvatskih tablica. Znalo se i to dogodit u određenim vremenima i ne baš bajnin međudržavnim odnosima. Mislim si, dobro ajde vidjet ću, ionako imam vremena, ne žuri mi se. Prilazi mi policajac srednjih godina sa smješkom na licu, ali imao je neki čudan smješak, imao sam osjećaj kao da je baš mene čekao da naletim. On ljubazno i naravno na slovenskom pozdravi i kaže mi da nemam vinjetu za autocestu naljepljenu na staklu i da mi mora dati kaznu. Slušam ja njega tako i sjedim u autu i bolje da sam sjedio. Kada mi je rekao koja je kazna, da sam stajao noge bi mi se odsjekle sigurno, ovako sam zadržao prisebnost. Kazna 500 eura. Sabran ja, počinjem uljudno objašnjavat da mi vinjeta ne treba iako sam došao iz druge države, pošto sam vozio do Kopra „ starom cestom „a ne autocestom. On sluša i kao da se malo zamislio, ništa, gluma, ali zapravo nije se dao smesti. Odgova mi da možda i jesam došao tom cestom ali da sam sada trenutno na brzoj cesti iz Kopra za Izolu i da stoga podliježem kazni zbog ne imanja vinjete. Ja ga gledam, mislim čovjek me zafrkava zato što sam stranac. Ja ga pitam pa kakva brza cesta, od kada je ovo postala brza cesta i odgovaram mu, pa vidite da je isto stara cesta tu naprijed i da je tako sve dalje do Portoroža i Pirana. Ali on meni, da ne, nije točno. Kao ova dionica manje od kilometra, možda nekih 700 metara od izlaza Koper pa prema jugu dio je brze ceste i kao takva dio je istog sustava po zakonu, te podlježe vinjeti, a ja kako je nemam moram platit 500 eura kazne. Kažem sebi ovaj je ili lud ili ne voli nas Hrvate, tu me maltretira za nekih par sto metara ceste da platim kaznu. Brate, cesta kao cesta, rekli bi, što me tako, „pila“. Upustim se ja tako opet u raspravu i ne popuštam, pa ne plaća mi se 500 eura za gluposti. U jednom trenutku osjetim da on nekako popušta, kao da uviđa stupidnost svojih tvrdnji i ustrajnosti da ju naplati. Uglavnom nakon nekih 20 minuta razgovora i moje ustrajnosti pa i malo verbalnog natezanja popusti i kaže da mi oprašta ovaj put kao ja sam prvi puta u Kopru pa nisam znao propise, ali da će mi sigurno naplatit drugi put kada me vidi, pa makar to bilo i na povratku. Zato ima da odem do prve benzinske pumpe i kupim tjednu vinjetu. Neka pripazim kako se vraćam. „Možeš mislit“. Zahvalim se ja, što i doliči, pozdravim i odem. Mislim, dobro sam prošao, kažem sam sebi, da i ne spominjem da nisam pri sebi imao toliko „ keša“, morao bi na neku poštu, pa uplaćivat pa kartice, „tlaka“ živa, a o vremenu da i ne govorim. Produžim prema Potorožu, zadovoljan, odvrnem muziku i počnem se smješkat. Sam sebi čestitam kako sam ovo dobro odradio. Znam sigurno da će sad i ta kava biti slađa i ukusnija.

Kava je stvarno bila ukusnija, a meni cijelo vrijeme smješak nije silazio sa lica. To mi je na neki način uljepšalo dan, kako god to čudno zvuči. Čak sam i osoblju u kafiću ispričao zgodu sa policajcem. Sjećam se da smo komentirali. Čini mi se da mi je to bilo jedno od ugodnijih ispijanja kave nakon dugo vremena. Uvijek smo zadovoljniji kada nam se čini da smo nekako nadmudrili policiju, čija god bila, ili barem se ja tako osjećam, valjda mi je to ostalo iz moje mladosti, no to je priča za sebe.

A onda na odlasku iz Portoroža, kazao sam sebi, e pa baš ne idem ni na benzinsku pumpu po vinjetu, ali ni zaobilaznim putem, ne idem, za inat idem istim putem kojim sam i došao, riskirat ću pa što bilo. Ne želim izgubit vrijeme na zaobilazni put, a nekako sam bio siguran da ih tamo, na tom mjestu više neće biti. Ne zadržavaju se policajci puno na jednom mjestu. Nemaju oni toliko vremena na bacanje, moraju u patrolu ili negdje drugdje. Tako ja istim putem prema Kopru i dolazim prema istom onom nadvožnjaku i mislim si pa nisu sada valjda prešli na ovu stranu.

Moraš biti „cool“ čim si prošao ponovo ovuda. Gledam, pa naravno, nema ih, otišli su oni davno prije. Dobro sam prije odlučio kada sam krenuo istim putem. Treba riskirat pa kako bilo. Nekako instinktivno počinjao sam se češkat po desnom džepu, da li od zadovoljstva ili zafkancije, kao da su mi novci još tu. Vozio sam tako opet do ponovnog skretanja za istu onu „staru cestu“ prema Kozini. Moram ipak priznat da sam stisnuo malo jače gas, da što prije dođem do tog skretanja, nikad se ne zna. I tako vidim da prilazim tabli, piše Kozina a ispod Rijeka. OK, tu sam, skrenem desno i krenem, smanjim brzinu. I opet lagana vožnja i uživancija, „laganini“. Vozim tako, misli mi se vraćaju na proživljeni dan i opet onom događaju sa policajcem i toj nerealnoj kazni. No stvarno mislim da vozači trebaju biti pažljivi u vožnji i jesam da se plate kazne, ali one trebaju biti realne pa nismo baš bogataši da imamo novaca na bacanje, neki moraju i posudit novce da bi namirili novčanu kaznu. Mislim si, ajde dosta je bilo iznenađenja za danas. Vozim tako i prolazim Kozinu, opet ona ravna cesta, iako ne baš u odličnom stanju, ali skoro pa ravna, a i nije bilo ni puno prometa na cesti. Počinjem razmišljat o preostalom dijelu dana i obavezama koje moram napraviti. Moju fokusiranost na cestu narušava muzika na radiju. Da, vraća se ponovo moja omiljena radio stanica kako se približavamo hrvatskoj granici. Vrijeme prolazi, mjesta se redaju u prolazu: Materija – Obrov – Hruščica. Kada sam prošao Podgrad, kažem sam sebi tu sam „samo što nisam“ i eto me na granici. Prolazim Račice ostaje nekoliko zavoja, gdje mi je putovnica , mislim si, dolazi mala uzbrdica i onda „ paaaffff“ čula se kao nekakva explozija. Instinktivno, usporim, mislim si guma mi je pukla, barem je takav bio zvuk koji sam čuo, ali auto drži pravac, ne zanosi a i brzina je u redu, nema trenja od gume. Što li je, mislim, pogledam u kontrolnu ploču, a tamo, temperatura motoru „u nebo“, motor se počeo pregrijavati, instinktivno stanem, povučem ručnu kočnicu, taman sam u tih nekoliko desetaka metara uspio doći do vrha male uzbrdice. Ugasim motor i povučem ručicu haube. Izlazim van, otvaram haubu, naginjem se nad motor. Da, vidim, nema remena, pukao mi je remen pumpe za hlađenje vode. Puuu, joj, a što ću sada, pa kakav maler, peh, kako hoćeš mislim si, pa taman sam tu pred granicu. Što mi nije pukao tamo na našoj strani kada je već morao puknuti, a ne ovdje.

Mobirise

Nervoza me lovi, počinjem šetati po cesti, vadim prometni trkut iz auta, postavljam ga po propisu na cesti, nikad se ne zna, može mi opet doletit kakva policijska patrola. Opet šećem, što sada?, koga da zovem?, pomoć na cesti?, koji im je broj? Tek sam tu u toj situaciji vidio pravu prednost mobilnog telefona. Telefon imaš tu kada ti je najpotrebniji i još sa memoriranim brojevima, „di“ ćeš bolje. Pozovem svoga mehaničara, a on da bude stvar bolja vuče porijeklo iz Slovenije. Objašnjavam mu situaciju, još ga pitam ima li vremena da dođe do mene, što mu je to, pola sata i tu je, na žalost ne može, do grla je u poslu sa rukama na rastavljenom motoru. Kaže klijent ga pritišće mora završit posao, daje mi broj za pomoć na cesti. Prekidam, pa vidiš ti to, mislim si naprosto novac hoće van danas iz moga džepa, ono što nisam prije dao, morat ću sada. Ok, što je tu je , nemogu ovdje ostat, moram se maknuti. Cijelo to vrijeme nije prošao niti jedan auto. I sada upravo kada pokušavam birati broj prođe auto. Bio sam kraj auta leđima okrenut sredini ceste. Nisam obraćao pažnju na njega već sam gledao u mobilni. Auto prođe, napravi tridesetak metara i zaustavi se. Samo zaustavljane auta i prestanak zvuka vožnje pobudilo je moju zvatiženju. Podigao sam glavu u pravcu auta, Fiat Ritmo, ništa mi to ne govori, riječke tablice, možda se zaustavio u znatiželji što se događa, pa hauba auta mi je još podignuta, sigurno ju je vidio kada je prošao pored mene. Vraća se u rikverc. Dobro je, možda mi može kako pomoći. Pomoć na cesti uvijek je dobro daošla kakva god da bila. Zaustavi se do mene, nagne glavu prema suvozačevom prozoru, i tek onda prepoznam svoga poznanika Tonija. Toni i ja nismo neki veliki prijatelji, više dugogodišnji poznanici, tamo još iz srednje škole. Kada se vidimo tu i tamo znamo i otići na kavu. Pita me Toni što je, a ja njemu u stilu, ma pusti puko mi remen od pumpe za vodu. Auto se pregrijava, nemogu ga vozit, moram nekako organizirat vučnu službu. Pitam ja njega dali se vraća iz „šopinga u Trstu“. Vraćao se sa posla iz Trsta, ulovio je dobar posao tamo, radi 24 sata pa je 48 slobodan i tako da se sada vraća kući u Rijeku. Mislim si dobro mi je došao. On meni kao u šali „ slušaj ako hoćeš šlepat ću te do Rijeke“. Počinjem razmišljat, a on meni, i da kao ima jedan problem, pukla i njemu prednja guma, sada na putu u vožnji, a za rezervnu namontirao onaj mali rezervni priručni kotač. Tek tada ja pogledam i vidim stvarno mala priručna guma, ono malo kolo. Počinjem se smijat, a i on, u to izađe iz auta i stane do mene, sada se oba pogledavamo i smijemo, a je li stvarno nas je oboje danas zadesilo. Mislim si, šlepat će me Fiat Ritmo sa namontiranim malim prednjim pomoćnim kotačem kroz dvije granične kontrole, Slovensku i Hrvatsku i još k tome me mora šlepat nekoliko desetaka kilometara do mehaničarske radione. Onda počinjem ove svoje misli izgovarat glasno da se čuju. On se smije i dalje. Ja počinjem vrtiti glavom gore dole i kažem onako „ajde da vidim i to čudo kako će proći“.

Mobirise

Pitam ga ima li sajlu za šlepanje, odgovara da nema ali ima dovoljno dugi konopac koji može poslužit svrsi, lijepo mislim si, sve bolje od boljega. Sada ja počinjem razrađivati taktiku kako ćemo proći granične kontrole. Ideja je bila da će me šlepati do kontrolne točke, ali malo prije nekih pedesetak metara ćemo se otpustiti i nastojati proći granične kontrole odvojeno, ako se iskompliciraju stvari makar da jedan barem nema problema pri prelasku, a to je najmanje što mogau napraviti za njega, kada se ponudio da mi pomogne. Ne znam zašto mi se to činilo kao dobra ideja. Razgovaramo i onako smireni kao da je to najobičnija stvar sve kroz smijuljenje, povežemo aute i krenemo, kud puklo da puklo u jednu malu avanturicu. Ja dam kontakt ključem na motoru bez paljenja, on me počinje šlepati. Idemo, pravac granica. Šlepanje je počelo dobro, auto mi je dobro reagirao, ja sam pratio Tonija naprijed, kočnice su bile u redu, a o akomulatoru ćemo mislit kasnije, mislim si, ovo bi moglo stvarno funkcionirat. Ako se budemo držali okolnih cesta da ne naletimo na policiju, moglo bi proći ovo u redu. Vozimo i za „nekoliko zavoja“ i kilometara, prilazimo slovenskoj granici. Ja mu potrubim, bio je to zvak da ćemo se tu odvojiti i preći granicu odvojeno. Nikad se ne zna, može nam neki granični policajac napraviti komplikacije, ovako imamo šanse za lagani prolaz. Zaustavimo se, skinemo šlep uže i nastavimo. Interesantno u ovome je bilo to, što je cesta imala lagani nagib preama dolje, prema zaustavnoj stanici, tako da je auto išlo samo od sebe, snagom sile teže. Tako se ja lagano krećem prema prijelazu, a kad tamo još interesantnije, nikoga od automobila u redu na prilazu. Da bude stvar još bolja kako nije bilo auta na prijelazu tako su i carinici vani, ali i policajci u kućici bili su zaokupljeni nekim svojim razgovorom ili poslom što li je već, ni ne trudeći se da nas pogledaju. Kako sam ja išao iza i vrlo polako, prolazeći, vidio sam jednom cariniku koji me pogledao onako uzgred u očima „ kao što me gledaš pa prolazi nisi mi zanimljiv“. Blaženi Slovenski „graničari“ kada izlaziš iz njihove dežele ni da te pogledaju, kao ono ajde čovječe prolazi pa izlaziš iz Europe, druga je priča kada budeš ulazio, tada ćemo te već čekat onako kako mi znamo, ajde produži. Mi kao tada nismo bili dio te Europe, nego neke „ druge“. Ja u sebi, dobro je, jedan prelaz manje. Malo dolje Toni je već čekao da me zašlepa. Nastavimo mi tako preko „ničije zemlje“, vozimo lagano i sigurno do „duty free shopa. Toni mi signalizira sa četiri žmigavca. Nešto se događa, mislim si. Zaustavimo se, on mi onako nabaci da mora nešto kupiti u duty free-u. Još i to. Pa dobro onda ću i ja, ionako će me pitat naši na „ grani“ imam li što za prijaviti. Kupio sam šteku bijelog Marlbora, da bude zanimljivije kada me naši carinici budu zaustavili. Kada se šegačimo neka bude do kraja. Nekako sam se dobro osjećao unatoč problemu sa autom. Kao da me vratilo nekako u mladost, bar nakratko i sve one ludosti koje smo činili. Zašlepao me Toni ponovo i nastavimo dalje prema našem graničnom prijelazu. Opet pred prijelaz potrubim ja njemu, on se zaustavi, odpusti me pa nastavi sam. Ja sada u malom problemu, nema više nagiba da mi pomogne kao prije. Uh, mislim si zašto uvijek kod nas mora biti komplicirano. Uglavnom nekako sam izgurao auto do policijske kućice. Zaustavim auto, uskočim u auto da povučem ručnu. Policajac me u čudu gleda, pa ne vidi se svaki dan da netko gura auto prema graničnom prijelazu u državu. Ja onako zadihan od guranja, hvatam zrak plućima i govorim mu, da mu skinem znatičelju sa glave, da mi je auto u kvaru i da sam naručio vučnu službu. Pružam mu putovnicu, a on uzima i spušta pogled na putovnicu, bez riječi, pozdrava, komentara i bez ikakvog izraza na licu. Hladan kao „ špricer“ kamenoga lica. Pregledava me u svom sustavu, pa vraća knjižicu i opet bez riječi. „Kameno lice“ nastavi sa čitanjem što je i prije mog dolaska radio, a ja otpustim ručnu i opet guranje onih par metara do naših carinika. E tu je već drukčije. Vidim da su me čekali, stajali su vani ispred svoje carinarske kućice, vidjeli su me da prilazim prijelazu guranjem, pa su odmah započeli razgovor na tu temu. Kao što mu je, što se dogodilo. A ja, što kroz anegdotu pa kao šatro iznerviran objašnjavam što se doodilo i baš na „grani“. Automobila nije bilo, a njima se očito nije žurilo, smjena i onako traje, ma bilo im je dosadno. Uglavnom dobro smo se mi zapričali, vidim ja Tonija malo dalje kako me čeka i pogledava na sat. U to me spasi dolazeći auto. Oprostim se ja od njih sa opaskom da mi mora doći skoro vučna služba, kao tu dolje ću ih pričekat. Oni me sa smješkom pozdrave. Niti su me pitali imam li što u autu ili možda nedaj Bože nešto za carinit. Mogao sam tada imat cijeli auto pun ilegale, sve bi prošlo. Očito da je kvar na autu, a i moja mala„ gluma“ djelovala destruktivno na njihovu koncentraciju u poslu, ili su možda mislili da čovjek koji gura auto u državu ne može biti švercer, tko će ga znati. Guram ja tako auto do Tonija, stanem da se odmorim, opet hvatam zrak, zapuhao sam se, pogledavam tako prema carinicima. Oni ništa, kako sam krenuo dalje tako su zaboravili na mene. Toni me opet priključi u šlep i krenemo mi dalje skupa.

Ne moram niti govorit da smo se držali okolnih cesti, ceste koje nisu frekventne, a opet nama znane. Uglavnom poslije nekih sat vremena došli smo do garaže moga mehaničara Alda. Čovijek nas je isto u čudu gledao. Ponudio nas je i pićem, naravno poslije ovakve avanturice piće nam je dobro došlo. Iako u poslu očito ga je znatiželja kopkala. Ispričam ja njemu sve „od A do Z“ pa čak o izbjegnutoj prometnoj „gigantskoj kazni“. Ništa nisam ispustio. Mehaničar Aldo se čas čudio, čas nasmijao i na kraju odgovorio mi nešto kao u stilu „ danas je bio tvoj dan, danas te je htjelo“. Ja njemu, pa baš i nije, vidiš da mi je auto skoro zaribao. Nije to kao ništa mogao sam i gore proći, moglo me je i gore „lupiti po džepu“ zaključi. Bilo je već kasno popodne, a i Toniju se sada više žurilo, ja sam mu bio „uletio“ nepredviđeno. Dogovorio sam se bio s Aldom da će mi javiti sve o šteti i da ćemo se dogovoriti za ostalo. Sjeo sam sa Tonijem u auto i on me obacio kući. Uz zahvalu i da ću mu se odužit na pruženoj usluzi prvom prilikom.

Po dolasku kući natočio sam si piće i sjeo. Misli su same od sebe odlutale unatrag pa i na riječi moga mehaničara. Stvarno kada pogledaš unazad mogao sam i gore proći ovako je sve ispalo kao jedna mala neobična avantura. A trebao je to biti samo jedan običan dan, jedan kao toliko puta do tada, običan odlazak poslom do Kopra i nazad.

Foto: www.guide-autosport.com www.productioncars.com www.golmax.hr www.autoline.hr www.www.espo.be

Da ostanete u toku sa auto-moto-tour novostima, molim Vas da ispunite SUBSCRIBE formu na dnu stranice, hvala.

Mobirise

FOLLOW US!

SHARE THIS PAGE!

SUBSCRIBE FORM

Subscribe to our Newsletter

© Copyright 2019 www.auto-moto-tour.com - All Rights Reserved