free bootstrap template

Moja prometna nezgoda – autor: Arni Brzac

Kada pišemo o vožnji obično pišemo o nečem lijepom, ugodnom događaju, nekom izletu, neka ugodna vožnja u krajoliku okruženom zelenilom i u suncu obasjanom kraju, vozeći se nekom seoskom cestom ili pitoresknim mjestašcem izgledom kao zamrznutim u prošlom vremenu. Obično pišemo o takvim stvarima, lijepim i ugodnim, na našem putu na koji smo se odlučili ići nekog vikenda. No dali ikada pišemo o nečemu, nazovi ružnom, recimo prometnoj nezgodi, sudaru, koji nam se dogodio? Ne, obično nikad. Malo o tome i govorimo kao da želimo zaboravit što prije taj događaj, a kamoli da i tome baš i pišemo. Da, teško je pisati o sudaru. On nas obično podsjeća na nešto ružno, negativno, na neku glupost koju smo napravili ili je zbog nečeg negativnog posljedica bio sudar. Obično je tako. Jedino kada o sudaru nešto doznajemo onda je to u crnim kronikama novina ili na televiziji zbog obično na žalost pogibije nekoga ili nekih. Zašto o tome govorim, zato što je i meni jedan sudar ostao u sjećanju. Jučer sam prolazio cestom od Rijeke prema Kastvu, imao sam nekoga posla u Kastvu. Cestom kojom sam prolazio, nije nova, ali ni toliko frekventna kako se čini na prvi pogled. Prilazeći jednom zavoju, po ničem posebnom iz pravca Rijeke na mjesto gdje sam prije toliko godina imao sudar, ni sam ne znan zašto, ali instinktivno sam usporio. I zapravo uvijek to radim, prolazeći tuda, uvijek na tom mjestu usporim, kao po pravilu. Zbog toga sam odlučio da pišem o tom događaju od prije više od dvadeset godina.

Bilo je to negdje oko '98-sme ili '99-vete , ne sjećam se sigurno, ali znam da je bio kraj lipnja mjeseca, uglavnom tada sam bio na godišnjem odmoru na otoku Krku već neko vrijeme. Dobio sam poziv da se nađem sa jednim poslovnim suradnikom. Tako da sam se dogovorio da ćemo se naći sutradan. Znam dobro kao i danas da je večer prije padala kiša. I to zapravo poslije dosta dugo vremena skoro pa mjesec dana. Međutim to i nije bila neka jaka kiša. Kao ono hoće padati ili neće, više da smoči zemlju da ju malo natopi, jer je zemlja žedna. Pala je negdje pred jutro i kratko trajala. Kada sam se dignuo iz kreveta već su sunčane zrake bile u punom sjaju i nagovještavale sparinu koja će doći tokom dana. Da se nije tu i tamo vidjela vlažnost seoske ceste, male lokvice vode na terasi kuće i pokoja kap na prozoru, ne bi se ni znalo da je kiša pala. Spremio sam se kako sam odlučio dan prije i krenuo autom put Rijeke. Vozio sam tada Seat Ibizu. Nije bila moje vlasništvo, nego sam ju unajmio. Moj auto bio je u kvaru i na popravku već neko vrijeme, a bez auta se ne može, barem ne ja, tako da sam bio prinuđen da uzmem rent-a-car. Dobio sam Ibizu povoljno, preko jednog moga poznanika. Rentana je bila kod „INA rent-a-cara“. Mislim da danas ta firma za iznajmljivanje više ne posluje pa ju mogu i spomenuti. Negdje oko devet sam krenuo put Rijeke. Sve je bilo ok, polako sam vozio, nije mi se žurilo i imao sam cijelo prije podne na raspolaganju, a nekom normalnom vožnjom za sat vremena trebao bi biti tamo. Sjećam se, bilo je jako ugodno jer se osjećala svježina zraka. Ona svježina zraka koju si mogao osjetiti pa i pomirisati. Tako nešto se može doživjeti samo poslije kiše. A čistoća okolice kojom sam prolazio samo je pojačavala taj ugođaj svježine. Nešto što sam oduvijek volio, udišeš zrak punim plućima, kao da želiš da ostane u tvojim plućima što duže. Prošavši most koji spaja otok Krk sa kopnom krenuo sam put Kraljevice. Tu negdje uočio sam saobraćajnu nesreću. Ništa posebno. Saobraćajna kao saobraćajna, po ničemu specijalna, neka mala šteta. Krenuo sam dalje bez zadržavanja. Međutim sebi sam rekao, oprez, padala je noćas kiša, a cesta je skliska. Od svega onoga što se nagomilao u onih mjesec dana na cesti, ta noćašnja kiša zbog kratkoće i ne baš neke velike jačine i nije uspjela oprati cestu. Tamo negdje ispred Rijeke uočio sam drugu saobraćajnu nesreću. Sjećam se da sam usporio, da što bolje uočim detalje, ali isto tako nije bila neka jaka saobraćajna. Mislio sam dvije saobraćajne u jednom danu na toj ruti pa i ne vidi se često. Ušao sam u grad i tamo negdje kada se prođe centar Rijeke uočio treću saobraćajnu nezgodu. E to je tada stvarno bila iznimka, koja me je natjerala da razmišljam, kao ono pa što se ovo događa danas, koji je to sada vrag. Sada već ostatkom puta prema mjestu sastanka razmišljao sam što se to događa na cesti. Dobro, nije padala kiša dugo, ali nije da je takav period bio prvi puta, bilo ga je prije, a biće ga i još, ali ove nesreće, malo, malo pa saobraćajka, e to je više nego čudno. Očito da vozači nisu obraćali pažnju, ili su brže vozili, ili ovo, ili .....tko zna već što, mislim ja i vozim prema svom sastanku. Uglavnom došao sam do Kastva sa ovim mislima, i vozio naravno oprezno. Našao se sa kolegom, obavio što sam imao i riješio da se javim na jedno drugo mjesto kada sam već ovdje. U tom poslovnom razgovoru sa kolegom nekako sam smetnuo s uma te silne saobraćajne nezgode koje sam vidio toga jutra. Bio sam koncentriran na rješavanje problema, a vozeći se na to drugo mjesto, vraćao sam se uglavnom istom cestom i tamo na pola puta između Rijeke i Kastva na jednom sasvim običnom blagom zavoju koji vodi u blago udesno izleti meni mačka ispred auta. Ne sjećam se više dali je bila crna ili šarena, ali i nije to tako važno, uglavnom refleksno sam prikočio, okrenuo volan kontra i nastojao ne pregazit mačku. U tom momentu osjetim da sam izgubio kontrolu nad autom, kao da auto ne sluša i da nekako kao da „klizim“, a ne vozim. Vidim da me zbog zavoja ceste „nosi“ u lijevo prema punoj liniji pa i preko na suprotnu stranu ceste. Naprosto idem i ne mogu se zaustavit. Kočim ali auto „ne sluša“. Zaboravio sam naglasit da nisam vozio brzo, u granicama, oko 60 kilometara na sat.“ Klizim“ tako ja u Ibizi i odskližem na lijevu stranu ceste i zaustavim se na jednoj Ladi koja je imala nesreću da se baš tu nađe u tom momentu. Udarac automobila nije bio prejak, ali se osjetio. I tako ja kraj toliko opreza i uočavanja prometnih nezgoda toga dana završim kao i oni, u saobraćajki. Stresem se od udarca, podignem pogled prema unutrašnjem stropu auta i opsujem iz sveg glasa koliko sam god mogao, iz ljutnje, naprosto zbog nesreće, „malera „ da mi je baš toga dana mačka morala iskočit pred auto i upropastit dan.

Mobirise

Što je bilo sa mačkom, ne znam, pretpostavljam da se nije previše obazirala na mene, vjerojatno je „šmugnula“ preko ceste u neku rupu ne izgubivši tako jedan od svojih „ devet života“ za koji kažu da mačke imaju. Što je tu je, iz svoje kože ne možeš van. Pokušavao sam izaći van iz auta, ali nije išlo, vrata se nisu otvarala, zaglavila. Pa gurao sam i lagano lijevim ramenom, opet ništa. Mislio sam bogami su se dobro izvitoperila i zaglavila od udarca. Onda sam se bio okrenuo u lijevo i nogama nasilu otvorio vrata. I zađem tako ja van i gledam auto, a šteta, da ne vjeruješ, pa ono pola auta razbijeno, prednja maska, branik, lijevi blatobran, lijevo prednje svijetlo, diferencijal, lijevi kotač, hauba sva savijena od udarca, onda napukla šoferšajba i lijeva već spomenuta vrata. Ibiza kao da je doživjela sudar sa zidom, a ne drugim autom, mislim si, a što bi bilo da sam vozio brže, pa ova bi se sva raspala. To ti je kvaliteta lima i ostalo ono malo plastike. Gledam tako i vrtim se oko auta, pogledam prema sudarenom autu, a kad tamo Ladi skoro ništa, da ne kažem, koja ogrebotina. Ništa, osim lijevog prednjeg blatobrana, lijevog svijetla, kotača i možda diferencijala. Hauba ravna kao „ staklena ploča“, ništa, bez štete, sve ostalo isto u redu. Sjećam se da sam gledao Ladu pa onda Ibizu pa opet štetu Lade pa onda opet štetu Ibize. Nisam mogao vjerovati svojim očima. Ibiza se doimala kao da je pretrpjela sudar sa tenkom, a ne drugim autom. Na Ladi šteta pa ono, 100 ondašnjih maraka. Jedino će mu biti problem naći dijelove, ali si mislim, pa skinut će na nekom auto otpadu i još će mu ostati za kavu. Uglavnom upoznao sam se sa vlasnikom drugog auta, sve je bilo u redu, bez neke histerije, lagana ljutnja, ali civilizirano kako i dolikuje odraslima. U kratkom objašnjavanju izazvane situacije i postupku što se mora napraviti izmijenimo dokumente. On ode metnuti prometni trokut na svoju, a ja na svoju stranu ceste. Automobile i nismo pokušavali pomaknuti, a i nekako su bili u položaju da su drugi mogli prolaziti. Tada nije bilo mobilnih telefona pa sam ja bio skoknuo do picerije “B“ koja je bila baš na tom zavoju. Zamolio sam konobaricu telefon da zovem policiju, a i svoju rent-a-car firmu.

Mobirise

Obavijestio sam koga sam imao. Sjećam se da su neka dva lokalna „alkosa“ za šankom komentirala naš sudar. Došli smo im bili kao naručeni da im razbijemo dosadu i monotoniju njihovih već uobičajenih tema razgovora. Nakon toga sam bio obavijestio vozača Lade o svemu i počela je opet bila analiza cijele situacije, kako, zašto, tko je kriv itd. Iako se znalo da je krivica moja, a ja ju i nisam negirao, pa vidjelo se iz aviona gdje je moj automobil. Pa onda smo skrenuli sa teme i počeli razgovor o drugome. Sjećam se kao danas, registracija Lade bila je Pula, a vlasnik i žena mu bili su na upisivanju svoje kćeri u srednju školu, njih troje u autu. Nakon obavljenoga upisa kćeri u školu, bili su tada baš na putu posjetit neke prijatelje u Rijeci prije povratka kući u Pulu. I tako malo pomalo vrijeme je prolazilo što uz razgovor i očekivanje policije da dođe na uviđaj, pa i poneki odlazak u piceriju na kavu. Uglavnom vrijeme je prolazilo, a policije nigdje. Nema je pa nema. Da stvar bude još čudnija kako sam auto uzeo od „Ina rent-a-cara“. Na mjesto sudara došli su i ljudi iz Riječke poslovnice rent-a-cara koji su mi iznajmili auto. Oni su naručili kamion iz Zagreba da dođe po „moju“ Ibizu. Kamion je došao iz Zagreba prije policije. Vrijeme je prolazilo, a njih nije bilo, čak sam i zvao joj jedan put u glavnu policijsku stanicu. Oni mi odgovaraju da čekamo, da su na terenu i stižu svaki čas. Onda smo nekako „otupili „ u tom čekanju. Sjedili smo na rubnicima trotoara, ja sa mojom ekipom iz rente, a gospodin s druge strane ceste sa svojom porodicom, dok su se druga vozila probijala u tom „uskom grlu“ ceste, prizor kao iz nekog filma. Gledali smo aute kako prolaze jer od dosade nismo znali što bi radili, kao da smo u nekoj areni, na svojim sjedištima, a metalni učesnici igre sudjeluju svaki sa svoje strane crte. Došlo je bilo tako i već oko pola pet sati, nervoza je tada već uzela maha kod svih prisutnih, svakome iz svojih razloga. Poremetili su nam se svima planovi, a ono čekanje polako je postajalo neizdrživo. Tko zna kako bi to završilo da se konačno nije pojavila policija. Jedan mladi momak policajac sam je došao na uviđaj. Počeo raditi što mora. Pozvao nas u svoj auto jednog po jednog radi naše strane priče. Pitao sam ga što je uzrok tolikog kašnjenja i našeg čekanja da dođe. Kazao je, kako su se dogodile svuda silne saobraćajke toga dana, nešto da ne možeš zamisliti koliko ih je bilo, neviđeno, u i oko grada, a opet broj policijskih patrola limitiran smjenom, i eto tako on kasni sve do popodneva. Pitao me je bio tada dali sam popio alkohol toga dana, a ja odgovorio da ne, a i da jesam već bi se sigurno bio i otrijeznio, a alkohol izvjetrio koliko mu je trebalo da dođe. Pa sudar je bio nešto prije podne, recimo pola dvanaest a sada je bilo oko pet. Međutim puhao sam svakako u balon, za svaki slučaj, da se on uvjeri, a mora i u zapisnik. I onda poslije, dok sam ja tako čekao gospodina iz Lade padne mi na pamet jedna misao. Iako sam već tu bio pet sati, nije mi to do toga trenutka opće izazivalo pozornost zbog raznih razloga ili koječega drugog. Tek mi je tada u tom momentu to došlo „iz riti u glavu“ kako se kaže. Ošinula me misao kao čekićem. Primijetio sam da iza trotoara kuda prolaze pješaci na strani ceste kuda je Lada prolazila nema ničega. Prešao sam cestu, stanem i gledam. Nema ograde, nema nikakve zaštite, nema zida. Na kraju širine trotoara, ništa pod milim Bogom samo provalija od jedno četiri metra, zapravo nečiji privatni vrt. Tako da sam se počeo pitati, da se nisam sudario sa Ladom i zaustavio na njoj, a gdje bi završio poslije onog mog „klizanja“ na drugu stranu ceste? Da li na rubniku trotoara, ili bi ga preletio? Sletio u nečiji vrt i kako bi taj prelet završio? Možda mojim ozljeđivanjem ili ne daj Bože mojom pogibijom.

Mobirise

To mi se tada počelo vrzmati po glavi, nije da sam se ohladio u momentu uz svu onu vrućinu koja je bila toga dana, ali misli nimalo nisu bile ugodne. Poslije završetka policijskog uviđaja i potpisivanja zapisnika, oprostio sam se prijateljski sa vozačem Lade uz ono primorsko „ nemojte ča zameriti, nije bilo namjerno, koliko god bilo grdo“ i svaki smo krenuli svojim putem, on za Pulu, a ja sa svojom ekipom iz rente u poslovnicu po drugi auto. Dali su mi opet drugu Ibizu ovoga puta sa manje konja i nakon toga krenuo sam opet put Krka. Cijelim putem nazad nisam se mogao oduprijeti mislima o onome što bi bilo da bi bilo. Iako sam se uvjeravao da tako ne mislim, ne tako, misli su se same rojile, nisam ih mogao odagnati. Saobraćajka sa Ladom. I tako još nekoliko dana, a onda je taj događaj polako počeo blijediti u mojim mislima i prešao u zaborav. Sjetio bih ga se samo kada bih opet prošao tim zavojem, a to nije bilo često. Vremenom kasnije primijetio sam da su konačno bili montirali zaštitnu ogradu. Mislio sam, bilo je i vrijeme, da li se nekom bila konačno upalila lampica u glavi, ona ista koja označava pametnu ideju, ili se na žalost nešto opet ružno dogodilo ne znam, ali ta zaštitna ograda konačno je bila tu. Zato ne kaže se nekada, nije svatko zlo, za zlo, pa tako i saobraćajna nesreća. Mada sam na svojoj koži doživio da nekada koliko god da si pažljiv da ti se nešto ne dogodi, nekada naprosto uđeš u splet nekih okolnosti, teško objašnjivih našem „raciju“ ili ne, ili je to naprosto samo splet nekih slučajnosti, tko bi to znao. I baš zbog toga, treba voziti pažljivo i koncentrirano, uvijek, nikad ne znaš koje su slučajnosti na putu.

Foto: www.cunard.com www.wheelsage.org www.hotel-adria.com.hr www.wikipedia.org www.rijecanin.rtl.hr www.new.croatia.hr

Da ostanete u toku sa auto-moto-tour novostima, molim Vas da ispunite SUBSCRIBE formu na dnu stranice, hvala.

Mobirise

FOLLOW US!

SHARE THIS PAGE!

SUBSCRIBE FORM

Subscribe to our Newsletter

© Copyright 2019 www.auto-moto-tour.com - All Rights Reserved