Zajezda, Milengrad - 21. 04. 2019.
autor uvodnog teksta i slike: Tomislav Veček


Opet se moram prisjećati prošlosti. To vrijeme danas jednostavno leti. Sjećam se kad sam bio mali, ne znam, ono doba dok još nemaš niti 10 godina, tamo nekih 7, pa dok si navršio 10 godina, je prošla čitava vječnost. A sad, jednu godinu više niti ne brojim, brojim po 5, pa dokle došli, došli. Iskoristi što ti život pruža u međuvremenu, odgoji djecu najbolje što možeš, prenesi im nešto svojeg znanja i iskustva, ako slučajno žele slušat i nadaj se najboljem kraju.
Na ovih par rečenica me je potaknulo to, da je prošla godina i pol od vožnje prema Zajezdi. Ali neka, slike su tu, sjećanja se osvježavaju, sastavit ću nešto. Zajezda, gdje je to? Skoro sam krenuo objašnjavat, znate već gdje se traže takve informacije.

Mobirise
site design templates

Ja sam krenuo prema tamo jer sam tražio zagorske ugljenokope. Budući da svaku vožnju planiram u što je više detalja moguće, dodajem čim više sadržaja i točki posjeta. Da se ispravim, tako to sada radim, prošle godine sam još bio neiskusan i išao sam samo na usmenu predaju. Pitaš nekoga, pa ide ona, dođeš do križanja, skreneš desno, voziš se par kilometara, pa budeš vidio cestu s desne strane, tu nemoj skrenuti, ideš još dalje, e onda skreneš lijevo, onda se još malo voziš i stigao budeš točno tamo. Ma skroz ti je jednostavno… I zbilja je, onome koji objašnjava, koji je na tom mjestu bio 20 puta, pa čak je i meni u prvi mah jednostavno, ali onda krenem, pa se pitam „koliko je onih par kilometara“? Da ne duljim, u Zajezdu sam išao 2 puta jer mi je prvi puta promaknuo jedan od bitnijih dijelova priče.

Spomenuo sam ugljenokop, na žalost oko toga se nema što puno za vidjeti, ruševina, zaraslo biljem, vide se obrisi nekadašnjeg ugljenokopa i to je to. Na križanju ceste, nešto prije ugljenokopa je lijepo spomen obilježje na ta minula vremena. Pored male kapelice je rudarski vagon. Taj vagon nekako odmah asocira na težak život rudara i pobuđuje tu neku znatiželju za istraživanjem. Kako je taj vagon bio u obnovljenom stanju, tim je razočaranje dolaskom pred rudnik bilo veće. Da barem jednom negdje naiđem na nešto da nije totalna ruševina i da nije zapušteno i prepušteno zubu vremena. OK, moram sad odmah sam sebe demantirati, tu i tamo se nešto obnavlja, konzervira, restaurira, ali to je sve kap u moru. Svi ti objekti puni potencijala stoje i propadaju već na desetke godina. Da se sjetim nekih dosadašnjih mojih malih istraživanja, Arboretum Opeka, Mali Tabor, Utvrda Konjščina, Kumrovec (Politička škola i Spomen-dom), sve to propada i gube se ogromni novci. Ta situacija se nastavlja i dalje tokom ove vožnje.

Mobirise

Sljedeća stanica je Milengrad. Tu utvrdu vidim iz daljine na brdu, sam pojma nemam kuda i kako da se spentram do nje. No dok ima benzina u tanku, nije problem tražiti. Malo intuicije, malo pretpostavljaš, malo zaključuješ, snalaziš se kako znaš u tim trenucima, sva osjetila rade i nađeš. Vozim se kroz šumu makadamskim putem i valjda će biti sad tu negdje. Izbijam na čistinu i tu se ispred mene otvara predivan pogled, ali zaista predivan. Parkiram motor, skidam opremu i naoružan sa fotoaparatom „napadam“ utvrdu. Moram reći da sam i prije i poslije ovog dana viđao druge utvrde, ali ova, Milengrad, mi je posebno u sjećanju. Ne znam, možda zbog veličine, položaja, pogleda ili fascinacije nad samom građevinom i kako je izgrađena. Kad stojiš u centru utvrde i gledaš to, nemoguće je zamisliti kako je izgledala kad je bila potpuna, kako je izgledao život u njoj, vidiš tek nekoliko obrisa svega toga. Dodirneš kamen kojeg je tu netko postavio prije puno stotina godina.

Mogu pisati 10 stranica, ali ne mogu to dočarati riječima, previše je detalja, a o svakom bi se dalo pisati danima. Fasciniran detaljem da je utvrda napravljena na prirodnom stjenovitom rogu (ne znam kako da opišem drugačije), pitaš se kako su to napravili, s čime su to napravili i što je najbitnije to stoji tu već stotinama godina. U tim trenucima dolazim u ono stanje uma kada na glas počnem pričati sam sa sobom i uvijek izustim: „O ovome Vam ja ljudi pričam“. To je ono zašto se digneš u nedjelju od doručka staviš kacigu na glavu i jednostavno kreneš, to je taj trenutak koji moraš doživjeti. Taj trenutak opravdava tvoj postupak da si u nedjelju otišao od kuće, taj trenutak opravdava novce koji si dao za motor, taj trenutak kada osjećaš da ti se koža ježi, to je to.
Dosta često me majka pita: „Sine koji ti vrag ne da mira, imaš dvoje djece, pa što misliš da ti se nešto desi, što će biti sa tom dječicom?“ Majko draga, ja to moram upravo radi njih, odlazim u nepoznato, istražujem nepoznato, da njima donesem tu toplinu srca, tu svježinu koju doživim. Kada dođem kući osjećam se kao orao kada svojim malim orlićima donese hranu u gnijezdo, sretan. I orao mora poletjeti iz gnijezda da bi se vratio sa hranom za male orliće. Tako i ja, odem, da bi im se vratio bolji. Nadam se samo da ću letjeti još jako dugo i da ću se vraćati u gnijezdo sa zdravim krilima. A jednom kada mi se krila slome, Vi ostali orlovi koji ste sposobni za let, pustite muziku iz naših topova samo da mi se još jednom naježi koža. Malo su me lupile emocije. Motori, što se može, ljudi moji, to je puno više od hrpe čelika i plastike.

Mobirise
Mobirise
Mobirise

Da se vratim na temu, utvrda me se zaista dojmila i moram spomenuti u trenutku moje posjete oko dijela utvrde je bila složena građevinska skela i nešto se radi valjda, obnavlja, konzervira. To daje neku nadu da će se nešto napraviti, ali većina tih objekata se može samo konzervirati da ne propada dalje, zakasnili smo s time da to vratimo u prvobitno stanje ili barem nešto blizu toga. Ima još na stotine objekata za koje još nije kasno, koje ljudi svakodnevno posjećuju i tako napuštene i čak za neke ne treba neopisiva količina novaca da se nešto pokrene, pa dio po dio, pa da samo sebe financira… Stani, stani Tomislav, opet misliš da živiš u nekoj bajci gdje je sve divno i krasno. Da baš sam smiješan. Budući da sam bio pun emocija i energije polako sam krenuo dalje. Posjetio sam još župnu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije da blagoslovim svoja putovanja i malo popričam sa Svemogućim.

Mobirise

Polako je vrijeme odmicalo pa krećem doma, u tom trenutku ne znajući da sam prošao pored još jedne bitke povijesne znamenitosti. To tek doznajem kada sam doma čitao o Zajezdi. Naravno da kreten nije prije pročitao, no dobro, ajde barem eto razloga za još dodatnih 100 km u životu. U prvoj posjeti Zajezdi promaknuo mi je barokni dvorac, da stvar bude zanimljivija dvorac je uz samu cestu, ali OK, nema žaljenja idemo još jednom prema Zajezdi. Da se ne ponavljam po ne znam koji puta. Zapušteno, zelenilo obavija dvorac od temelja do krova, priroda ga polako guta. Priroda nam prikazuje da je jača od nas i naših građevina, nastupa polako, ali sigurno. Za taj dvorac još nije prekasno, još bi mogao zasjati, ali nekako skoro pa sam siguran da ništa od toga. Ništa od toga da bi recimo u dvorištu dvorca popili kavu, pa zamislite doživljaja da Vas kočija odveze do utvrde Milengrad, pa da Vam negdje putem uzmu 20 € za ulaznicu. Nekako nam ne ide taj dio priče. U nekom, onom mojem svijetu iz bajke, platim 5 € za kavu, platim 20 € ulaznicu i još jedva čekam da dođem do suvenirnice da kupim uspomenu za još 20 €. Ah da, to sam bio sa familijom u Njemačkoj, joj da, daleko je to, ma to je tamo negdje na Marsu, udaljeno svjetlosne godine. Ali ima da šutim, bio sam u toj Njemačkoj i vratio se, zašto, e to niti ja ne znam, valjda zbog klime :-).
Eto, tako su prošle moje dvije vožnje u smjeru Zajezde. Definitivno preporuka da se uputite prema tamo jedno popodne, da uživate u svježem zraku, predivnom pogledu, a kavu ponesite sa sobom. U nastavku nekoliko stručnih redaka o Zajezdi, ugljenokopu, župnoj crkvi i utvrdi Milengrad.

Mobirise

Zajezda, naselje u sastavu općine Budinščina, sjeverozapadno od upravnog središta; 385 stanovnika. Leži na južnim obroncima Ivanščice. Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije prvi se put spominje 1334. u Statutima Zagrebačkog kaptola. Jednobrodna je kasnogotička građevina s poligonalnim svetištem (potpornji, mrežasti svod) i bočnom baroknom kapelom sv. Josipa, koju je 1746. dala podignuti obitelj Patačić. Uza svetište je masivan zvonik s renesansnim biforama; istočna bifora ima renesansni klesarski znak i godinu 1535. Najdonja etaža zvonika ujedno je i sakristija, nadsvođena bačvastim svodom. U crkvi su svoje grobnice imale obitelji Patačić i Najšić. Na sjevernome zidu svetišta nalazi se renesansni nadgrobni spomenik iz 1616. s natpisom na latinskome i hrvatskome jeziku, koji je Margareta Babonić dala postaviti suprugu Baltazaru Patačiću. U crkvi su na zapadnoj strani trijumfalnog luka očuvani fragmenti kasnogotičkih zidnih slika s kraja XV. st. Navještenje Marijino, od kojega je danas vidljivo Marijino poprsje s knjigom i ljiljanom u vazi, te Marija zaštitnica s crvenim plaštem i plavom haljinom.

U svetištu je 1902. postavljen neogotički glavni oltar s reljefima Poklonstvo kraljeva i Prikazanje Marije u Hramu, rad radionice Insam i Prinoth iz Grödena u Tirolu. Na vrhu oltara nalazi se skulptura Majke Božje s Djetetom. Zidne slike u kapeli djelo su slikara Ivana Gosara iz 1902. Nad vratima na desnoj strani kapele nalazi se Bijeg u Egipat, a nasuprot vrata Pohod Blažene Djevice Marije. Na svodu u razvedenim medaljonima prikazano je Navještenje i Sveta obitelj. Oko 1749. u kapelu je zaslugom patrona grofa Ludovika Patačića postavljen oltar sv. Josipa. Između stupova i pilastara na oltaru kipovi su mađarskih kraljeva sv. Stjepana i sv. Ladislava, nad lukovima ophoda kipovi sv. Sebastijana i sv. Donata. U sredini je smještana skulptura Prijestolje milosti te slika Smrt sv. Josipa, Gosarovo djelo iz 1902. U svetištu crkve tri su vitraja, rad Franza Xavera Zettlera iz Münchena (1894). Pjevalište s drvenom ogradom podupiru dva stupa i krase orgulje radionice Heferer (1892). Župni dvor, jednokatnica pravokutna tlocrta, izgrađen je početkom XIX. st. U njemu se čuva gotička skulptura Madone (oko 1510.), pronađena u kapeli Majke Božje Žalosne u Svetome Križu Budinščinskome. U blizini crkve i župnog dvora podignuta je 2004. kapelica sv. Barbare, koju je oslikao I. Pepelko, a vitraje uredila Nikolina Švedar.

Mobirise

Nedaleko od mjesta nalaze se ruševine srednjovjekovne utvrde Milengrad (Melengrad, Zajezda), koja se prvi puta spominje 1309, kada je došla u posjed obitelji Herković (Herkfy). Utvrdu i dio posjeda ženidbom je 1536. stekao Nikola Patačić, koji je svojemu prezimenu dodao pridjevak de Zajezda. Milengrad je već u XVII. st. bio ruševina, a Patačići su oko 1740. u Zajezdi dali podignuti novi barokni dvorac, djelo nepoznata štajerskoga graditelja. Trokrilnu građevinu okružuje unutarnje četverostrano dvorište koje zatvara vanjski zid s portalom iz druge polovice XVIII. st. Uz unutarnju je stranu krila arkadno rastvoren i češkim kapama svođen hodnik, uz koji se okomito nižu bačvasto svođene prostorije, usmjerene prozorskim otvorima na vanjska pročelja dvorca. U središnjem je krilu u osi portala glavna prostorija sa štukodekoracijom na svodu. Komunikaciji između etaža služi trokrako stubište u sjeveroistočnome dijelu građevine. U sjevernome bočnom krilu na kraju hodnika nalazi se dvorska kapela. Njezin dvoetažni prostor zaključen je češkim svodom. Sjeverno od dvorca u XIX. st. nalazila se skupina gospodarskih zgrada, a podno dvorca, na drugoj strani ceste, i danas je malen ribnjak. Bartol Patačić (umro 1816. ili 1817.), posljednji muški potomak obitelji, prodao je potkraj života posjed s dvorcem, koji je potom promijenio nekoliko vlasnika (obitelj Kanotay, Oršić, Slavetićki, Halper pl. Sigetski). U dvorcu je bio smješten Centar za odgoj i obrazovanje Zajezda (osnovan 1954.) sve do potresa 1982., kada je premješten na drugu lokaciju. Od tada dvorac stoji zapušten i propada.

Osnovna škola u Zajezdi utemeljena je 1842., a školska zgrada podignuta je 1867. U drugoj polovici XX. st. neko je vrijeme djelovala kao područna škola osnovne škole u Budinščini, a poslije se zbog smanjenja broja učenika ugasila. 

Mobirise
Mobirise

U ugljenokopu u Zajezdi 1875. izvađeno je 16,8 t, a 1876. čak 224 t ugljena. Ugljenokop je tada zapošljavao veći broj tamošnjega radno sposobnoga stanovništva. Prije Drugoga svjetskog rata bio je sastavni dio tvrtke URITAD (Udruženi radnici i talionice, akcionarsko društvo). Za vrijeme rata potpuno je uništen, poslije je obnovljen, a od 1962. bio je pod upravom Okružnih radnika te Konjščinskih i Zagorskih ugljenokopa. Ugljen se 5 km dugom industrijskom željeznicom prevozio do željezničke postaje Budinščina na željezničkoj pruzi Varaždin-Zabok. God. 1966. u ugljenokopu je izvađeno 18 000 t ugljena. Zagorski ugljenokopi u tome su razdoblju zbog iscrpljenosti rudače, slabe produktivnosti i visokih troškova proizvodnje već poslovali s gubitkom, te su se ubrzo počeli zatvarati. U ugljenokopu je 1967. izvađeno 902 t ugljena, nakon čega je zatvoren.

Mobirise

Milengrad (Melengrad), srednjovjekovna utvrda na južnim padinama Ivanščice, 2 km sjeverozapadno od Zajezde. 

Bila je sjedište istoimenog vlastelinstava, koje se u dokumentima prvi put spominje 1309., kada je iz ruku Lorandova sina Mikca prešla u ruke obitelji Herković (Herkfy), pripadnici koje su po utvrdi nosili pridjevak iz Zajezde. U njihovu je posjedu bio sve do 1536., kada je udajom Katarine Herković za Nikolu Patačića polovica vlastelinstva i utvrde prešla u ruke Patačića, da bi nakon izumrća Herkovića polovicom XVII. st., Patačići postali njezinim jedinim gospodarima. Nakon što su Patačići sagradili kraj Zajezde novi barokni dvorac, srednjovjekovnu su utvrdu zapustili, pa se ona već 1683. spominje kao napuštena utvrda (arx deruta).

Ostaci Milengrada nalaze se na vrhu s triju strana strme kamene stijene, koja je prirodnim usjekom s istočne te obrambenom grabom s južne strane odvojena od masiva Ivanščice. Utvrda je u tlocrtu nepravilan višekutnik, u koji se ulazilo pokretnim mostom preko duboke prirodne provalije kroz prizemlje palasa. Čitavim istočnim potezom utvrde dominira razmjerno dobro sačuvana baterijska kula polukružnoga tlocrta s kraja XV. ili početka XVI. st., podignuta radi nadzora prilaza utvrdi i zaštite pokretnoga mosta, zbog čega se njezini sjeverni i istočni zidovi, okrenuti u smjeru pristupa utvrdi i vratima, deblji od južnoga. Dalje prema jugozapadu kvadratna je kula podignuta radi zaštite južnoga bedema te nadzora jarka uz nju. Unutrašnjošću Milengrada dominira prostrano dvorište, u sjeveroistočnome uglu kojega se nalazi dvokrilni dvokatni palas oslonjen na istočni i sjeverni bedem. U razmjerno dobro sačuvanim vanjskim zidovima palasa nalazi se kruškastih puškarnica, prozorske niše s bočnim klupama te konzole, koje su nosile zidane nužnike te kamine, dok vrhom palasa dominiraju ostaci prsobrana s kruništem.

Mobirise
Mobirise
Mobirise

Milengradsko vlastelinstvo, srednjovjekovno i novovjekovno zemljišno dobro na južnim padinama Ivanščice i njezinu prigorju u središtu Hrvatskog zagorja. U dokumentima se vlastelinstvo javlja i pod imenom Zajezda. Tijekom srednjega i novoga vijeka nalazilo se u sklopu Zagorske županije (XI. - XIII. st.), zagorskog distrikta Varaždinske županije (XIV. st.), Zagorske grofovije (1399. - 1488.) te naposljetku zagorskoga distrikta Varaždinske županije (districtus Zagoria) sve do ukidanja kmetstva 1848. Obuhvaćalo je dolinu potoka Milnice ili Melnice te okolne strme padine i brežuljkasto prigorje Ivanščice. Kao središte vlastelinstva spominje se utvrda Milne ili Milengrad (Melengrad), da bi nakon njegova napuštanja prije 1683., sjedište vlastelinstva bilo prebačeno u dvorac Zajezdu.

Mobirise

Jezgru milengradskoga vlastelinstva činio je zajezdski plemićki posjed, koji se u dokumentima prvi put spominje 1309., kada je iz ruku Lorandova sina Mikca prešao u posjed plemićke obitelji Herković (Herkfy). U njihovu je posjedu bio sve do 1536., kada je udajom Katarine Herković za Nikolu Patačića polovica vlastelinstva prešla u ruke Patačića, da bi nakon izumrća Herkovića polovicom XVII. st., Patačići postali njezinim jedinim gospodarima.

Glavna gospodarska grana vlastelinstva bilo je vinogradarstvo, koje je nosilo više od polovice ukupne poljoprivredne proizvodnje na vlastelinstvu, dok se ostala proizvodnja odnosila na uzgoj pšenice i raži te uzgoj stoke (osobito svinjogojstvo). Početkom XVII. st. taj se omjer još više povećao u korist vinogradarstva. U XV. st. vlastelinstvo se nalazilo u sklopu desetinskoga kotara Zagorje (Cultellus de Zagorie).

Milengradsko vlastelinstvo ubrajalo se među manja i slabo naseljena vlastelinstva u Zagorju, osobito u doba osmanske navale na Hrvatsku tijekom XVI. st. Iako se nije izravno nalazilo na smjerovima osmanskih prodora prema zapadu, ipak je došlo do odlaska dijela podložnika u sigurnije krajeve, zbog čega se broj stanovnika i naselja na vlastelinstvu potkraj XV. i u prvoj polovici XVI. st. smanjio. Pad stanovništva osjetio se i u broju obrađenih vinograda. Dok se još 1483. na vlastelinstvu obrađivalo 83 vinograda, do 1507. taj broj smanjio se na 66 vinograda. Među stanovnicima vlastelinstva najbrojniju skupinu podložnika činili su želiri ili frajmani, a potom kmetovi i predijalci. U XVII. st. glavni feudalni teret zavisnih seljaka na vlastelinstvu bila je tlaka. U sklopu milengradskoga vlastelinstva nije se nalazilo ni jedno trgovište niti se na njegovu području u popisima poreza iz XVI. st. spominju naselja podložnika.

Enciklopedija Hrvatskog zagorja, str. 584, 585, 956.


Da ostanete u toku sa auto-moto novostima, molim Vas da ispunite SUBSCRIBE formu na dnu stranice, hvala.

FOLLOW US!

SHARE THIS PAGE!

SUBSCRIBE FORM

Subscribe to our Newsletter

© Copyright 2019 www.auto-moto-tour.com - All Rights Reserved