web design templates

70-ta obljetnica prve utrke Formule 1
autor: Goran Slavić

foto: www.goodwood.com

Subota, 13. svibnja 1950. povijesni je nadnevak u svijetu automobilističkih utrka. Toga je dana na bivšem uzletištu Kraljevskih zračnih snaga Silverstoneu, četrdesetak milja sjeverno od Londona i prerađenom za tu prigodu u trkaću stazu, održana prva od sedam utrka svjetskoga prvenstva vozača Formule 1 (Velika Britanija, Monako, Indianapolis, Švicarska, Belgija, Francuska i Italija). Na automobilističkoj pozornici podignut je zastor skromne priredbe koja će s vremenom prerasti u veliki spektakl i opravdano steći epitet cirkusa u kojem se okreću stotine milijuna dolara i eura.

Mobirise

Vjerojatno nitko tada nije razmišljao o tako velikom rastu i komercijalnom uspjehu onoga što je prvi put u povijesti organizirao Kraljevski automobilistički klub (RAC = The Royal Automobile Club) i što je tom prigodom nazvano Velikom nagradom Europe, premda je kasnije prešlo granice staroga kontinenta. Jedno svjetsko prvenstvo u brzinskom automobilizmu održano je doduše još 1925. u Monzi, a sastojalo se od samo te jedne utrke, no svjetskim prvakom nije proglašen vozač (Gastone Brilli-Peri), već automobil (Alfa Romeo). Spomenimo da je duljina staze u Monzi tada bila deset kilometara i odvoženo je 80 krugova, što je trajalo više od pet sati. Gastone Brilli-Peri bio je izdanak plemenitaške obitelji, a prije nastupa u utrkama automobila bavio se biciklizmom i motociklizmom. Poslije 25 godina ideja je ponovno oživjela ciklusom utrka u kojima je prvakom proglašen čovjek, a ne stroj. Kada je te svibanjske subote markiz Antonio Brivio, predsjednik CSAI-a i bivši vrhunski vozač spustio startnu zastavicu, okrenuta je nova stranica u automobilizmu i to ne samo simbolično. Na startnoj se rešetki zatekao 21 natjecatelj iz Argentine, Italije, Francuske, Monaka, Švicarske, Tajlanda, Belgije, Irske i Velike Britanije. Bili su odjeveni u široke plave kombinezone, poput mehaničarskih, a glava im je bila prekrivena platnenom ili kožnatom kacigom. Jedino je Piero Taruffi imao kacigu od tvrđeg materijala, donekle otpornog na udarce. Glave su im stršile izvan školjaka i gledatelji su mogli vidjeti svaki njihov pokret. Napore organizatora nije ugrozio ni brzojav koji je stigao iz Maranella 96 sati uoči početka utrke. U njemu je priopćeno Ferrarijevo odustajanje od utrke, a razlog tome bila je Ferrarijeva nepripremljenost da se suprotstavi tada najmoćnijoj svjetskoj momčadi. U istom je brzojavu potvrđen nastup četiriju Ferrarijevih automobila u idućim utrkama svjetskoga prvenstva. Ferrarijev vozač, 32-godišnji Alberto Ascari, držan je tada najboljim svjetskim vozačem i da je svjetsko prvenstvo postojalo 1949., kao primjerice u motociklizmu, naslov bi zasigurno pripao njemu. U momčadi je uza sebe imao 41-godišnjeg Luigija Villoresija, prvaka još krajem tridesetih. Do tada su utrke bile uglavnom pozivnog karaktera i njihovo je održavanje ovisilo o volji i mogućnostima organizatora, no pravo prvenstvo nije postojalo. U tom je stilu započela i nova sezona utrka. Utrka u Silverstoneu bila je zapravo peta sezonska utrka kojoj su prethodile Velike nagrade Paua i Sanrema u kojima je trijumfirao Fangio u Maseratiju. Uslijedili su potom Richmond Trophy na stazi u Goodwoodu gdje je trijumfirao Reg Parnell u Maseratiju te pobjeda Georgesa Grignarda u Talbotu-Lago na Velikoj nagradi Pariza voženoj na stazi Monthléry. No sve se ove spomenute utrke nisu bodovale za svjetsko prvenstvo i bile su na nižoj razini od onoga što se odigralo u Silverstoneu.

Zanimanje za utrke raslo je u poraću s povećanjem gospodarske moći. Brojnost utrka uvjerilo je međunarodna sportska tijela u potrebu usmjeravanja najpoznatijih utrka u jedinstven međunarodni kalendar. Najpoznatije Velike nagrade s dugotrajnom tradicijom još s početka stoljeća, postale su utrke novoga svjetskog prvenstva rezerviranog za vozače. U tom je kalendaru sve do 1960. bila uključena i utrka 500 milja Indianapolisa, s nadom da se uspostave tehničke veze s automobilističkim svijetom s druge strane oceana. No tamošnje su se utrke desetljećima održavale prema vlastitim normama i pravilima. Bila je to uzaludna nada, jer su u Indianapolisu nastupali gotovo isključivo američki vozači. Prvo svjetsko prvenstvo održano je prema tehničkim pravilima iz 1947. koja su predviđala automobile obujma 1500 cm3 s kompresorom ili 4500 cm3 bez kompresora, a nisu postojala ograničenja glede težine ili goriva.

Mobirise
Mobirise

Velika nagrada Europe vozila se prvi put u Velikoj Britaniji i prvi joj je put prisustvovao britanski suveren. Osim kralja Georgea VI., kraljice Elizabete, princeze Margarete, Lorda Mountbattena, visokih vladinih dužnosnika i diplomatskog kora, utrku je tog lijepog i sunčanog popodneva promatralo i 150 000 gledatelja. Kralja je u svome automobilu uoči utrke u počasnom krugu stazom provozio bivši uspješni vozač Earl Howe. Najjača momčad u tome trenutku bila je Alfa Romeo koja nije ništa htjela prepustiti slučaju, prijavivši čak četiri tvornička modela 158. Podsjetimo da je Alfa u prethodnoj sezoni izgubila svoja dva vozača. Jean-Pierre Wimille poginuo je u Gordiniju na treninzima u Buenos Airesu, a Felice Trossi umro je od neizlječive bolesti.

Mobirise

Tvorničku momčad činili su tada 44-godišnji Nino Farina, vozač neosporivih kvaliteta koji je u mnogim prigodama znao ugroziti i slavnog Tazija Nuvolarija. Drugi Alfin vozač bio je 52-godišnji Luigi Faigoli, uz Nuvolarija i Varzija jedan od najboljih talijanskih vozača iz tridesetih. Jedini stranac u momčadi bio je 39-godišnji Juan Manuel Fangio, a za tu prigodu i Englez Reginald Parnell. Sjedili su u crvenim Alfettama 158 iz 1938. Ovi su automobili izrađeni potkraj tridesetih u Ferrarijevim pogonima u Modeni prema projektu Gioachina Colomba i Alberta Massimina. Kasnijim preinakama 1,5-litrenom 8-cilindričnom motoru s kompresorom snaga je 1940. povećana od 195 KS pri 7200 okretaja u minuti, a potom na 225 KS pri 7500. Kasnije je snaga dodatno povećana na 275 KS, a 1950. na 350 KS pri 8500 okretaja. Onodobnim pravilnikom Formule A Alfetti su se mogli suprotstaviti automobili pokretani 4,5-litrenim atmosferskim motorom. Međutim, o tehničkoj ujednačenosti doista se nije moglo govoriti jer je Alfa u kvalifikacijama monopolizirala četiri prva mjesta.

Alfini najopasniji protivnici u utrci bili su modri i glomazni Talbot-Lago T26C te Maserati 4CLT-48. Najbolje plasirani Maseratijev vozač u kvalifikacijama (premda njegov automobil nije bio dio tvorničke momčadi) bio je onaj tajlandskoga princa Bire (punoga imena Birabongse Bhanutej Bhanubandh). Tajlanđaninu je Formula 1 bila tek jedna od aktivnosti, a druge dvije bile su umjetnost i jedrenje. On je bio 1.8 sekunda sporiji od Farine koji je u kvalifikacijama bio najbrži s vremenom od 1:50.8. Talijan je bio za samo dvije desetinke brži od svojih momčadskih kolega Fagiolija i Fangia te 1.4 sekunde od lokalnog vozača Parnella kojemu je bio povjeren četvrti Alfin tvornički automobil. Jedini tvornički Maserati u utrci bio je onaj Louisa Chirona koji se morao zadovoljiti trećim redom startne rešetke i zaostatkom od gotovo šest sekunda za najbržim.

Mobirise
Mobirise
Mobirise

Od britanskih proizvođača u utrci su bili zastupljeni obujmom mnogo manje ERA i Alta, gotovo bez ikakvih šansi za konkretan rezultat. Staza je bila duga 4680 metara, a vozači su je morali prijeći sedamdeset puta u smjeru kazaljke sata.
Većina je vozača za današnje pojmove bila u poznim godinama: Chiron (50), Étançelin (54), Sommer (44), Bonetto (47), Sanesi (39), Taruffi (44). Među njima bilo je i onih plave krvi koji su oduvijek punili startne rešetke, poput švicarskog baruna Emanuela de Graffenrieda i spomenutog tajlandskog princa Bire. Nedostajalo je prestižno ime Tazija Nuvolarija kojega su Englezi oduvijek zvali majstorom. Imao je 58 godina i još uvijek se nije ćutio svršenim vozačem. Velike je nade polagao u Cisitaliju Grand Prix koja se, međutim, nikada nije pojavila na stazi.

Mobirise

Istog je dana ujutro održana utrka Formule Junior u kojoj je pozornost privukao mladi Stirling Moss, ali je pobjeda pripala Franku Aikensu, pukovniku Kraljevskih zračnih snaga. U stanci između dviju utrka gledatelji su mogli razgledati izložene BRM-ove jednosjede W16 koji su u mnogih probudili nadu da će se i britanska automobilistička industrija u budućnosti moći ravnopravno nositi s talijanskim trkaćim automobilima. Britanski tisak detaljno je pisao o utrci, a u prvom su planu bili princeza Margareta te grof Mountbatten i njegova supruga koji su dočekani pljeskom gledatelja. Vozači su najprije napravili krug zagrijavanja, vrativši se svojim mjestima na startnoj rešetki. Najbrži na treningu bio je Farina (1:50.8), a u prvome redu do njega bili su momčadski kolege Fagioli, Fangio i Parnell. Najbolje plasirani vozač u drugome redu bio je princ Bira. Sirena je označila minutu do početka utrke i 21 vozač pokrenuo je motor svojeg automobila. Jedino su četiri Alfina vozača prema nalogu voditelja momčadi Giovannija Battiste Guidottija (bivšeg Nuvolarijevog suvozača) učinila to u trenutku kada je nedostajalo pola minute do početka utrke. Bira se na početku uspio probiti između crvenih automobila iz prvoga reda, ali je već u zavoju Copse Farina preuzeo vodstvo. Već u drugome krugu postavio je rekord kruga 1:50.6, vozeći prosječno 151,311 km/h. Ostatak utrke bio je trijumf talijanske mehanike i jedini koji su im se pokušali suprotstaviti tek nekoliko krugova bili su princ Bira i De Graffenried. Već u petome krugu odustali su britanski automobili ERA E-Type. Onome u rukama Leslija Johnsona eksplodirao je kompresor, i Englez je ušao u povijest kao prvi vozač koji je odustao u svjetskome prvenstvu Formule 1. Potom je Peteru Walkeru blokirao mjenjač i on je pokušao osvojiti bodove u jednosjedu Tonyja Rolta. To je onodobnim pravilima bilo dopušteno i vozači su u takvim situacijama dijelili bodove. Ali ni to im nije pomoglo jer su uskoro morali odustati. Slična je sudbina zatekla i Eugenea Martina u Talbotu-Lago koji je odustao zbog pritiska ulja, a pridružili su mu se Chiron u Maseratiju zbog kvačila i barun Tuolo de Graffenried zbog kvara motora.

Nakon tridesetak krugova uslijedila su zaustavljanja u boksu radi dolijevanja goriva. Alfa je i u tome pokazala svoju premoć jer su njezina zaustavljanja trajala manje od pola minute. Nakon povratka na stazu Farina je i dalje vodio, kontrolirajući svoje momčadske kolege. Uspješno je odolijevao napadima svojih kolega, a najopasniji je bio Fangiov u 60. krugu pri ulasku u zavoj Stowe. To je Argentinca koštalo izlijetanja sa staze, pri čemu je udario u balu slame, prepustivši drugo mjesto Fagioliju. Dva kruga kasnije morao je odustati zbog oštećenja u sustavu podmazivanja, što je bilo izravna posljedica nesreće. Tada je najopasniji protivnik postao Fagioli, ali je Farina bez većih problema odolijevao i njegovim pokušajima. Pobijedio je vozeći prosječno 146,370 km/h u vremenu od 2:13'26''3, a na ciljnoj je crti bio bolji za 2,4 sekunde od Fagiolija i 52 od Parnella. Četvrtoplasirani Giraud-Cabantous u Talbotu zaostao je za dva kruga. Zaostatak Gerardove i Harrisove ERA-e iznosio je čak tri kruga. Tada se u utrkama svjetskoga prvenstva bodovalo prvih pet vozača, a pobjedniku Farini osim devet bodova pripala je i novčana nagrada od 500 funta. Nalazio se na čelu utrke 63 kruga od ukupno 70. Vodeće mjesto prepustio je jedan krug Fangiu (38.) i šest Fagioliju tijekom različitih faza utrke. Ishod utrke vjerojatno je definirao i Alfinu momčadsku hijerarhiju u nastavku sezone.

Mobirise
Mobirise
Mobirise

Nakon završene utrke britanski kralj George VI. čestitao je momčadskome vođi Guidottiju koji je o tome kasnije pripovijedao novinaru talijanske Gazzette dello sport: „Bio je to trijumf Italije. Čitavo postolje bilo je Alfino: prvi Farina, drugi Fagioli, treći Parnell. A Englezi su mislili da će nas pobijediti... Sjećam se nelagode lorda Howea koji je htio odsvirati naš kraljevski marš. „Vidite“, rekao sam mu, „talijanska himna je drukčija“. Ravnatelj orkestra pritrčao je iznenađen i pokazao mi je partiture koje su mu stajale na raspolaganju: „Imam samo ove, odaberite vi“. Bile su to operne arije, sjećam se marša iz Aide, ali sam mu rekao: „Svirajte ovo, bit će dobro“. I na stazi u Silverstoneu, namjesto talijanske himne, odsviran je O sole mio“.

Jean-Paul Delsaux, jedan od kroničara utrke ovako je opisao ono što se događalo u Silverstoneu: „Alfe su diktirale zakon. Uske zavoje prolazile su veličanstveno, bez problema i ponovno su naglo ubrzavale na ravnim dijelovima. Na stazi na kojoj se uglavnom koriste samo veći stupnjevi prijenosa, osim na startu, Alfa se zabavljala. Fangio se prvi zaustavio u boksu radi punjenja goriva, a poslije njega Farina, dok su Fagioli i Parnell to učinili gotovo istodobno. Milanski mehaničari prosječno su potrošili 25 sekunda, čineći to velikom brzinom i preciznošću, pokazavši se u tome nedostižnima...“

Mobirise

Da ostanete u toku sa auto-moto novostima, molim Vas da ispunite SUBSCRIBE formu na dnu stranice, hvala. 

FOLLOW US!

SHARE THIS PAGE!

SUBSCRIBE FORM

Subscribe to our Newsletter

© Copyright 2019 www.auto-moto-tour.com - All Rights Reserved